Da je obilježavanje Osmog marta nastavak tradicije žena koje su se borile i ginule za pravo na plaćeni rad, smatra Šejla Šehabović, književnica i direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Ona za Direkt kaže da je to jedina svrha, a da sve drugo, pretvaranje 8. marta u neku vrstu Dana zaljubljenih, Dana učiteljica ili Dana majki je društvena kontrarevolucija.  

Šejla je autorka izložbe “Bez sebe: drama svakidašnjeg u govoru bosanskih žena”, koju je radila sa umjetnikom Dejanom Slavuljicem.

Izložba, koja je nastala prije sedam godina, sačinjena je od ilustracija i upečatljivih izraza koje koriste žene širom Bosne i Hercegovine.

Kaže nam da je najviše materijala za izložbu koristila iz djetinjstva, iz lokalnog govora tuzlanskog kraja, ali da se izrazi ponavljaju u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Htjela je, kako kaže, slaviti žene koje govore, u svim krajevima naše zemlje – ali i na cijelom području na kojem se koristi naš jezik.

Upravo ova izložba je prije tri godine, povodom 8. marta, bila predstavljena na Univerzitetu u Sarajevu.

Cilj Univerziteta je bio da umjesto cvijeća skidaju okove, da krenemo emancipacijskim stazama, jer riječima Roze Luksemburg: “Oni koji se ne pomjeraju ne primjećuju svoje lance”. Iz istog razloga Šejla je i naša sagovornica.

Kao književnica i zaljubljenica u pisanu riječ, pročitala sam negdje u Vašim izjavama da smatrate da jezik pokazuje kakvim životom živimo. Iz tog razloga bilježili ste upečatljive izraze žena u Bosni i Hercegovini, koje ste kasnije publici i prikazali u pomenutoj izložbi. Šta Vam oni govore, kakav je život i položaj žena u Bosni i Hercegovini?

Bosanskohercegovačke žene žive prekarne živote. To znači da njihovu svakodnevicu prati osjećaj stalne nesigurnosti, nestalnosti, osjećaja opasnosti. Općenito gledano, mi ne živimo život koji je jako različit od života žena u onome što nazivamo zapadnim svijetom: svugdje su pravila patrijarhata slična, zakoni su slični, predubjeđenja su slična. Razlika je u tome što se kod nas sve bolje vidi: pošto smo na margini svijeta mi bolje vidimo u centar. Mi nismo iznimka nego smo simptom savremenih problema. To je loše – jer nije ugodno živjeti sa sviješću o stalnoj opasnosti. To je, međutim, i dobro, jer se učimo da se ne pretvaramo da je sve u redu. 

Da li je, po Vašem mišljenju, danas drugačiji položaj žena u Bosni i Hercegovini u odnosu na vrijeme kada je i nastajala izložba?

Već dugo naše društvo u svakom pogledu stagnira. Sada nam nije bolje ali, budući da se zahuktava razvoj novih tehnologija, neke stvari više izlaze na vidjelo. Svijest o potrebi za promjenom raste. Društvena inercija to ne voli, djeluje kontrarevolucionarno: društvo teži napretku ali, nekako, najsigurnije se osjeća kad se ništa ne mijenja. Za marginalizirane, to znači da svakodnevno moramo boraviti u tom međuprostoru. Nije lako. Ponekad, ipak, taj je međuprostor područje velike inspiracije i slobode.

U nekom Vašem intervjuu pročitala sam kako ste govorili koliko je “neću” dobra riječ, smatrate li da se žene na prostoru BiH, u velikoj mjeri, još ustručavaju da je kažu?

Uče nas da pristajemo. Niste dovoljno ljubazne, niste lijepo odgojene ako niste familijarne, mekane, susretljive. U vremenu kada su se žene izborile za pravo glasa, ili kada su se izborile na pravo na plaćeni rad, veliki je napredak bio u tome da se ženama objasni da imaju pravo i da mogu imati sve: i porodicu, i djecu, i školovanje, i karijeru… Ali, šta ako ja ne želim sve? Šta ako meni nije zanimljivo da poslije plaćenog rada na radnom mjestu budem domaćica? Imam pravo i mogu ali neću. Koliko god izgledalo banalno, ovo jednostavno odbijanje mijenja društvenu strukturu i ima reperkusije na cijelo društvo. Neko će drugi, naime, morati obaviti besplatni rad koji bi se od mene prije očekivao samo zato što sam određenog roda. Sva ljudska bića rade ono što žele ali i ono što moraju. Jako je važno znati razliku i razloge. Zašto baš ja nešto moram? Kad o tome razmislite, doći ćete do osvježavajućeg zaključka: jako je malo stvari koje zaista moram. A i za to malo imam pravo na vlastite uvjete.

Šta žene koči u tome da se suprostave I kažu “Neću”?

Većina žena odgojena je da sarađuje, da pomaže, da brine. To je lijepo. Lijepo je to – sve dok ljudi oko vas, samo zbog vašeg roda, ne počnu da očekuju od vas da ulažete svoju emocionalnu i intelektualnu energiju, pa i svoj fizički rad i svoje vrijeme u osnaživanje drugih – a za to redovno ne dobijete nikakvu naknadu ni zahvalnost. Žene ne govore dovoljno neću jer često imaju internalizirani osjećaj dužnosti, misle da je to normalno. A lijepo je pomagati i činiti stvari koje drugima uljepšavaju i olakšavaju život. Lijepo je, ali lijepo je samo ako ne morate.

Pošto je i povod našeg razgovora Osmi mart, moram da Vas pitam koje je po Vašem mišljenju značenje Osmog marta?

8. mart obilježavamo kako bismo nastavile tradiciju žena koje su se borile i ginule za pravo na plaćeni rad, koje proizvodi poštovanje svih drugih ljudskih prava. To je svrha. Sve drugo, pretvaranje 8. marta u neku vrstu Dana zaljubljenih ili Dana učiteljica ili Dana majki je društvena kontrarevolucija.  

Smatrate li da se u našem društvu Osmio mart obilježava zaiata tako ili je više pro forme?

Mislim da se kod nas, a i drugdje u svijetu, 8.mart ne obilježava dovoljno ozbiljno. Kod nas je još i dobro, jer nas je socijalistička Jugoslavija naučila da poštujemo drugarice, barem formalno. U mnogim zapadnim zemljama ovaj datum nije službeni praznik. Kod nas se, većinom, obilježava pro forme. Što je mnogo bolje nego nikako. Ali ne dovoljno dobro. Posljednjih godina organizujemo i marševe i proteste. To je dobro, znači da učimo historiju.

Kako vi reagujtere na ruže ili karanfile za 8. mart, kakva je to poruka ženama?

Darovanje cvijeća odavno je znak poštovanja i ljubavi. Crveni karanfil, na primjer, simbolizira progresivne, socijalističke politike. Lično poklon darovan u dobroj namjeri nikad ne bih odbila. Radije bih, međutim, da oni koji daruju znaju da time nagrađuju žene za borbu – a ne za ženstvenost, kako god ona bila shvaćena.

Kada su u pitanju ženska prava da li Vam se sviđa Vaš lični položaj u društvu i da li ste u svom poslovnom putu nailazili na osporavanja kojih ne bi bilo da  niste žena?

Ja sam u našem društvu povlaštena: od rođenja sam okružena ljudima koji me vole, podržavaju, rođena sam u gradu, u moje obrazovanje i uspjeh uloženo je mnogo resursa našeg društva. Ipak, na osporavanja jesam nailazila. Za razliku od mene, mnoge žene ne nailaze samo na nepoštovanje, nego prolaze svakodnevnu tešku borbu da ih se iole uzme u obzir kao ljudska bića. 8.mart je prilika da se javno solidariziramo i da mi koje imamo privilegije podržimo one među nama kojima je to potrebno!

Šta biste poručili ženama povodom 8. marta?

Radite. Gledajte da se na urađeno potpišete. Zagovarajte za drugu ženu. Imajte srca prema svim marginaliziranima. Ponašajte se kao da je ostvarenje vašeg prava normalno ni ne pretvarajte se da su nenormalna očekivanja normalna.

Po vašem mišljenju postoje li neki mali koraci koje bi mogla učiniti svaka žena u BiH, bez obzira na obrazovanje ili područje kojem pripada, kako bi popravila sami položaj žena ovdje?

Ja ne bih od žena u BiH ništa tražila. Dužne su samo živjeti svoj život. Koliko same uzmemo – toliko ćemo  dobiti.