Na posljednjim izborima više od 30.000 građana Trebinja imalo je pravo glasa. Od tog biračkog tijela skoro trećina su pripadnici neke političke partije. Do tačnih podataka o tome koliko građana zaista ima partijsku knjižicu teško je doći. Tek ponekad, filujući brojke, stranke u javnosti spomenu podatak o članstvu, nastojeći da poprave svoj rejting ili da istaknu svoju moć.
U trebinjskoj Skupštini svoje predstavnike ima osam političkih partija. Dok se neke u Trebinju razbacuju brojkama, druge stranke zvanično odbijaju da objelodane podatke o broju članova.
Najveća politička partija – SNSD, čiji je kadar i čelni čovjek Trebinja, do zaključenja ovog teksta nije nam dostavila podatke o broju članova stranke. Međutim, brojka od oko 6.000 članova, bila ona realna ili ne, koja se lani mogla čuti na jednoj od izbornih konvencija Gradskog odbora ove stranke u Trebinju, mnoge je iznenadila. Druge stranke su poprilično daleko, no i one se žele pohvaliti ciframa. Ako je vjerovati podacima koje smo dobili iz SDS-a ova stranka u Trebinju ima oko 2.300 članova, PDP se pohvalio brojkom od 1.300, dok su socijalisti bili precizni – prema presjeku koji su pravili u maju ove godine broj članova je, tvrde, bio 758. U Ujedinjenoj Srpskoj ne daju precizne podatke, jer se, kako kažu, opredjeljuju za kvalitet, a ne kvantitet. Ipak, prošle godine u pojedinim medijima se mogao vidjeti podatak da ova partija broji oko 250 članova. Prema podacima iz Partije ujedinjenih penzionera na čelu sa Đokom Taranom, jedinim odbornikom ove stranke koja je dio vladajuće koalicije, članski knjižicu ima oko 650 ljudi. DNS uvjerava da ima oko 500 članova, a broj članova nisu htjeli da otkrivaju u Pokretu za Trebinje.
Uzme li se u obzir da stranke ciljano uvećaju brojke, a ukupnom broj dodaju i članovi partija koje nisu u lokalnom parlamentu, s pravom možemo reći da su partije vrlo popularne u Trebinju. U godini izbora, pak, i vidjljivije su nego obično.
Da visok stepen partijskog angažmana u našem društvu više nije iznenađujući podatak smatra sociolog Bojana Vukojević. U izjavi za “Direkt” Vukojević ističe da bi bilo ohrabrujuće kada bismo podatak o visokoj partijskoj angažovanosti mogli tumačiti kao posljedicu visoke participativne kulture ili političke socijalizacije zasnovane na političkom pluralizmu.
„Nažalost, iskustvo mladih političkih lidera i aktera koji su preuzeli tradicionalne obrasce svojih starijih partijskih lidera govori suprotno. Besperspektivnost i rezigniranost usljed visokog stepena nezaposlenosti okreće većinu mladih ljudi ka tome da se učlane u partije, jer vjeruju da će tako u svojoj lokalnoj zajednici lakše doći do zaposlenja. To su rješenja o kojima ili imaju pouzdana svjedočenja, ili nagađanja, a, na kraju krajeva, takve izjave su postale dio normalnog javnog diskursa u našem društvu”, smatra Vukojević.
“Naš program je najbolji”
Potrebu političkih partija za funkcionisanje demokratije niko ne spori, no, sporenja postoje oko toga čemu danas političke partije zaista služe.
Pored mišljenja da participacija u političkom životu predstavlja odličan način da steknete korisno znanje i iskustvo ili izdejstvujete neku dobrobit za zajednicu u kojoj živite, zabrinjava podatak da je dominantan narativ među mladima to da su partije prečica do zaposlenja. Iako se u priči o motivima za učlanjenje najčešće spominje ideologija, teško je zanemariti činjenicu da je posrijedi i lični interes. No, naivno je misliti da članstvo, samo po sebi, može donijeti željene lične benefite, ali u kombinaciji sa njegovanjem stavova, ideja ili čak ispraznih političkih izjava partijskog vrha, može donijeti brojne privilegije. Nije nepoznanica da su radna mjesta u javnim ustanovama i institucijama uglavnom najpoželjnija, a da se do njih dolazi uz pomoć politike. Načelnici odjeljenja, direktori javnih ustanova, državnih institucija i agencija, direktori škola i slični dolaze, između ostalog, zahvaljujući partijskim knjižicama. Dolaze, nažalost, i profesori, doktori, spemačice. Problem je postao sistemski.
Sociolog Sonja Milišić ističe da učlanjivanje u partije s ciljem nekog ličnog interesa nije karakteristično samo za današnje vrijeme, već je takav obrazac ponašanja postojao i prije.
“Ova pojava u društvu postojala je i za vrijeme velikog hvaljenog Maršala. Znalo se, ako želite biti uticajni u društvu ili na nekoj bitnoj funkciji morate biti i član partije. Razlika je što je narod bio zadovoljniji, pa nije obraćao pažnju na to, bavio se nekim drugim pitanjima. Danas je narod nezadovoljan, primanja su mala, egzistencija je upitna, tranzicija je izražena, pa se samim tim i pitanje ko je na funkciji i zašto je baš to taj neko češće postavlja. Ovdje ne možemo govoriti o striktno jednoj, određenoj vlasti, jer bilo ko da je na poziciji, on koristi sve mehanizme kako bi na istoj ostao. To uzrokuje često nestručan, nekvalitetan kadar na određenoj funkciji, prenatrpanost državnih institucija/preduzeća, rasipanje novca, a sve u cilju opstanka na vlasti i držanje mase pod kontrolom”, pojašnjava Milišić.
Partije su, između ostalog, postale svojevrsna mašinerija koja je podređena dobijanju što većeg broja glasova na izborima, a njeni članovi nakon dobro obavljenog zadatka bivaju nagrađeni. Međutim, stranke to zvanično ne priznaju.
U političkim partijama interes građana za članskim kartama radije tumače kvalitetom programa i ideja koje partije proklamuju.
Tako su u Socijalističkoj partiji istakli da njihove članove motiviše to što su oni, kako kažu, stranka koja je najbliža čovjeku, te to što se zalažu za pravdu i solidarnost.
Ujedinjena Srpska, pak, navodi “odgovornu nacionalnu politiku” i “politiku intenzivnog ekonomskog razvoja” kao glavne motive zbog kojeg joj pristupaju članovi, a u DNS-u se pozivaju na originalnost, iskrenost i zajedništvo.
Opozicija je otišla i korak dalje. U SDS-u motive vide u nezdovoljstvu aktuelnom vlašću, ali priznaju i da im prilaze ljudi koji u nekoj drugoj stranci nisu ostvarili neke očekivane lične interese, a sve u nadi da im ova partija to može ispuniti.
„Osim ličnih motiva, često istican razlog priključenja SDS-u i opoziciji je i spoznaja da dugogodišnja vlast, prije svega vlast SNSD-a i koalicije okupljene oko njih, nije u stanju da riješi nijedan krupni društveni i državni problem“, navode za „Direkt“ u SDS-u.
U PDP-u lični interes kao motiv za učlanjivanje ne spominju. U prvom redu ističu program usmjeren, kako su kazali u ovoj stranci, na povećanje zaposlenosti mladih, dovođenje investitora i rad na pronatalitetnoj politici. Koliko je taj program zaista bio učinkovit za opstanak na vlasti i dopadljiv građanima mogao bi govoriti podatak da im na prošlim lokalnim izborima građani nisu “produžili” povjerenje.
Bojana Vukojević naglašava da se partijski angažman u BiH (članstvo u partijama, učešće u radu partija, kampanje) mora odvojiti od zainteresovanosti za političke teme, pa i od populacije koja učestvuje na izborima.
“Istraživanje Evropskog omladinskog foruma iz 2018. ukazuje da su mladi u EU nezainteresovani za članstvo u političkim partijama iz socio-ekonomskih razloga, nedostatka znanja o politici ili opadanja političke socijalizacije kroz porodicu, ali da i dalje postoji tradicija pristupanja glasačkoj obavezi. Godine 2014. Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci došao je do rezultata koji kažu da je motivacija za učlanjenje u političke partije orijentisana ponajviše na ostvarivanje ličnih interesa, prije svega – zaposlenja. Ono što je simptomatično je da mladi često nisu spremni da to priznaju, ali istovremeno takvo mišljenje otvoreno iznose o drugim mladim članovima partija. Kada se radi o temama iz programa političkih partija koje utiču na odluku o učlanjenju, nacionalna pitanja prednjače. U političkoj klimi koja je godinama oblikovana nacionalnim identitetima, takve orijentacije su očekivane. Postoje i situacije u kojima se mladi zaista angažuju u partiji zarad rješenja nekih pitanja u lokalnoj zajednici, ali takva motivacija se ubrzo prevaziđe”, zaključuje naša sagovornica.
U prilog tezi da je lični interes važan pokretač političkog aktivizma govore i podaci da su upravo pred izbore stranke najpopularnije i da im baš tada pristiže najviše članova. U nekim političkim partijama za “Direkt” priznaju da se članstvo uvećava u periodu oko izbora, dok u drugima ubjeđuju da je priliv članstva kontinuiran i nije intenziviran u izbornim godinama.
Kad očekivanja pojedinca ne zadovolji jedna politička partija, onda se prelazi u drugu, treću, četvrtu… Ponekad je riječ o promjeni mišljenja i neslaganjima unutar stranke, a mnogo češće o nekom ličnom interesu.