Novinski tekstovi ne bi trebalo da počinju statistikom, ali ova je zavrijedila da se s njom počne. Porodica Špuran iz Trebinja krv je darovala više od 350 puta, počeo je otac Risto, rekorder po broju darovanih doza, naslijedio ga je sin Brano, a krv daruju i djeca od pokojnog Branovog brata, koji je takođe bio višestruki dobrovoljni davalac najdragocjenije tečnosti.
Za Direkt piše: Dubravka Čolović
Brano je do sada darovao 114 doza krvi, samo četiri manje od svog oca rekordera, a prošle godine je to uradio između dvije operacije.
Počeo je sa 18 godina života, a sjeća se kada je kao petogodišnji dječak razmišljao šta je to što se ne može napravati i kupiti, a mnogo vrijedi.
“Slušao sam te priče u mojoj kući kako ljudi pričaju sa ocem. Tada mi nije bilo jasno da postoji neka čudna stvar koja se ne može napraviti, ali to su, možda bili i moji prvi koraci ka dobrovoljnom davalaštvu”, sjeća se Branislav Brano Špuran.
Prišlog mjeseca navršilo se šest decenija od kada je počela raditi transfuzijska služba u Trebinju, a Brano kaže da je prvu krv u Trebinju dao Frano Sopta iz Gruda, koji je radio tada na izgradnji brane Grančarevo.
“Niko tačno ne može reći ko je od Trebinjaca prvi dao krv. Kada se osnovala bolnica u Dubrovniku, ljudi odavde su se liječili tamo, a Trebinjci išli da daju krv”, navodi on.
Brano je predsjednik aktiva dobrovoljnih davalaca krvi SL IAT, koji je osnovan još u aprilu davne 1966. godine, odmah kad je krenula i trasfuzijska služba, a i dalje je jedan od najmasovnijih i sa najviše darovanih doza kapi života.
Kao i mnogi stariji Trebinjci, ne može da se ne sjeti dr Perside Kočišević, osnivačice transfuzijske službe u Trebinju, koju zbog humanisti i godinama poslije njene smrti zovu “majkom davalaca krvi”.
“Među prvim porodicama kod koje je doktorica došla je bila moja. Tada je bio drugi pristup, krv se darivala po pozivu. Gledao sam oca kako je to sve preživljavao kad bi došao kući, koliko je bio iscrpljen i pod stresom, jer je krv bila uvijek hitno potrebna. Onda sam i ja to doživljavao, jer prvi saznaš da je neko u težem zdrastvenom problemu. Jedan čovjek nam je u tom periodu došao u fabriku i rekao da su ga poslali iz bolnice, jer su potrebne četiri doze krvi, ali nije bio siguran koje, pa je umjesto “nula pozitivna” u panici, ili iz nekog drugog razloga, rekao: “O pozitivna”, sjeća se ovaj trebinjski humanitarac.
Komisija za dobrovoljno davalaštvo promjenila istoriju
“Prvih trideset godina rada transfuzijske službe obilježio je moj otac, a onda smo od 1996. htjeli da probamo drugačije. Tada smo odlučili da se obnovi i Komisija za dobrovoljno davalaštvo krvi pri trebinjskom Crvenom krstu, što se pokazalo izuzetnom odlukom. Prva komisija je formirana te godine i već za nekoliko godina je učinila mnogo za dobrovoljno davalaštvo, kada je počeo i veliki uspon ove humanitarne aktivnosti u našem gradu” navodi Brano.
On kaže da su tada angažovali profesora Dragana Anđelića, porijeklom iz ovih krajeva, koji je radio u Crvenom krstu Srbije na animaciji dobrovoljnog davalaštva krvi u tadašnjoj Srbiji i Crnoj Gori, a predsjednik komisije bio je čovjek koji nije dobrovoljni davalac, ali je zbog svojih zdravstvenih problema primio najviše doza krvi u Trebinju.
“Tada smo zajedno sa dr Persidom Kočišević, a zatim i dr Draganom Šarencom počeli raditi drugačije. Trebalo je formirati aktive dobrovoljnih davalaca krvi i povezati ih. Tih godina su napravljene prve liste o planskom darivanju krvi. Počinje neko mirnije doba, jer se do tada znalo ići i po kućama i tražiti krv, pošto je sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo malo telefona da bi se neko pozvao. Osnovni cilj te komisije je bio da pacijent ne čeka krv, nego krv pacijenta. Radilo se kontinuirano na tome, poslije je formirano Društvo dobrovoljnih davalaca krvi, a prije nekoliko godina Trebinje je bilo drugo u Evropi po broju darivanih doza krvi u odnosu na broj stanovnika,” priča Brano.
Špuran dodaje da je saradnja sa humanistima iz Crne Gore i Srbije i danas takva da iz Kliničkog centra u Podgorici nikada ne traže da se pošalje krv za Trebinjce, a da je nedavno osobi iz Trebinja trebala krv u Beogradu, a jedan poziv njihovim prijteljima humanistima, iako je bio vikend, je rješio problem i pacijent je dobio krv.
“To je oslanjanje jednih na druge u regionu, uvezivanje, naročito poslije ratnih zbivanja na ovim prostorima. Dragan Anđelić nam je uvijek govorio da dosta ljudi iz Srbije i Crne Gore ide na more kroz Trebinje i nikad se ne zna kad će krv zatrebati”, ističe on.
Čovjek je bogat onoliko koliko poznaje ljudi
Dobrovoljnji davaoci upoznaju veliki broj ljudi i to je, priča naš sagovornik, njihovo bogatsvo. Kaže da nikada nije želio da sazna kome je data krv koju su darovali.
“Od toliko darivanja, možda znam četiri- pet osoba kojima je data moja krv… Bio sam sa društvom kada su bokseri iz Crne Gore imali saobraćajku kod Trebinja. Odmah smo se odazvali da darujemo krv. Mnogo godina kasnije u Trebinje je došla grupa dobrovoljnih davalaca krvi iz Kolašina. Jedan od njih mi je rekao da su mu u trebinjskoj bolnici spasili život. Pitao sam ga koja je krvna grupa i odgovorio mi je da je “nula pozitivna”. Pogledali smo se i shvatili da je moguće da je primio baš moju krv i da smo braća”, priča Brano.
On dodaje da mu je ostalo u sjećanju kada su rano ujutru došli po njega da daruje krv pacijentu kome je “pukao čir”, a on se, malo prije toga, vratio iz kafane.
“Čovjek je primio krv, dobro smo se poznavali, bio je i jedan od nadređenih u tadašnjoj fabrici. Kad se oporavio, pošto je i on volio popiti vino, pitao sam ga kako se osjećao poslije prve doze krvi. Dobio sam odgovor da je prva doza bila vrela, ali da ga je okrijepila Graševina“, prisjeća se ovaj humanista.
Masovnost važnija od broja darovanih doza
“Često kažem da Trebinjci vole svoj grad, rijeku Trebišnjicu i darivanje krvi. Zato se nikada nije desilo da je neko podlegao zbog nedostatka krvi. Najviše volim uručiti knjižicu za prvo darivanje, jer je osnovni cilj uključiti što više mladih ljudi u armiju humanista. Kad bi svaki čovjek u životu dao samo pet puta krv, ne bi bilo nestašica krvi u svijetu”, kaže Špuran.
On dodaje da višestruki davaoci služe za promociju dobrovoljnog davalaštva i da svojim djelom utiču na druge urade isto.
“Bolje je nagraditi onoga koje dao nekoliko puta krv, motivisati ga da nastavi, nego one koji imaju veliki broj darivanja. Zbog toga sam i bio protiv besplatnog parkinga u Trebinju za višestruke davaoce krvi”, zaključuje Brano Špuran.
Podsjeća sve davaoce, a naročito mlađe, na pitanje koje mu je nekada postavljala dr Persida Kočišević prije svakoga darivanja: “Da li si doručkovao prije ovoga. Jesi li sigurno?”
Naliv pero sa posvetom
U kući Špurana čuva se naliv pero, koje je poklonjeno Ristovoj kćerki dok je bila učenica od jedne nastavnice kojoj je Risto Špuran spasio život na porodu. Bilo je to odmah nakon osnivanja transfuziološke službe u Trebinju, a Risto je došao po pozivu da daruje krv ženi koja se porođala carskim rezom. Iako nije bilo prošlo tri mjeseca od predhodnog darivanja ovaj humanista nije imao dilemu, pružio je ruku i spasio porodilju i bebu.