U svijet dramaturgije mladi Trebinjac Aleksandar Vasiljević ušao je prije pet godina, a nakon zaokruženog čitavog niza projekata, sa sigurnošću može reći da je iza njega najuspješnija godina u dosadašnjoj karijeri.
Piše: Ivana Vico
“U 2024. godini imao sam sedam pozorišnih premijera, od čega pet u Banjaluci i dvije u Beogradu. Trenutno radim na predstavi Kuća vremena koja je u produkciji dječjeg pozorišta Republike Srpske, čime sam završio prošlu godinu. Jedva čekam premijeru koja je planirana za februar ove godine”, kaže za Direkt mladi umjetnik.
Iako je njegov profesionalni razvoj tek nedavno počeo, sa biografijom koju su obogatile 22 predstave, tri kratka filma, preko 10 okruglih stolova i više od 15 Svečanih akademija, ima razloga da bude ponosan.
“Prelijep je osjećaj kada shvatite da riječi koje ste napisali postanu žive, jer dopiru od glumca sa scene. Najdraži tekst zavijek će biti moj prvenac, drama Poslednja rekapitualcija života. To je bila prekretnica u mom životu i nešto što mi je dalo nadu da se snovi ostvaruju”, prisjeća se Vasiljević.

Iza pozorišnih zavjesa, skriven od buke aplauza, posao dramaturga ostao je ušuškan u toplini atmosfere u kojoj se budi inspiracija za nastanak novih umjetničkih ostvarenja.
“Ogromna obaveza, ali i ono u čemu uživamo je da čitamo svaki dan, nekada drame, nekada prozu ili poeziju, a sve kako bismo bili upućeni i imali sud o nečijem stilu pisanja, temi, ideji ili aktuelnosti teksta. Volim da pratim proces stvaranja i negdje se prepoznam u tome, tako da budem prisutan od prve do poslednje probe. Potrebno je slušati i reditelja i glumca, jer se neke stvari otvaraju pred sam kraj procesa, pa ih možete promijeniti u korist predstave”, uvodi nas u posao koji se bavi.
Vasiljević je zaposlen kao urednik dramskog i muzičkog programa u Studentskom kulturnom centru Univerziteta u Banjoj Luci, gdje sa svojim kolegama ima zadatak da oživi posjete pozorištu mladima, čime bi se dodatno obrazovali i kvalitetno proveli vrijeme između predavanja i polaganja ispita. I kako voli naglasiti, na taj način – koliko on radi za pozorište, toliko ono radi za njega.
“Što se tiče radnog vremena, pored osam sati provedenih na poslu, potrebno je da bez prestanka razvijamo maštu. Tako nekada mogu da pišem i po 10 sati, a često se desi da jedva izguram i dva sata, sve zavisi od koncentarcije i trenutne inspiracije”, kaže Vasiljević.

Pisao je žanrovski šarolike tekstove, a inspiraciju najčešće pronalazi osluškujući priče običnog čovjeka i analizirajući probleme koji ga muče. Hercegovce doživljava kao čvrste, stabilne ljude koji su na vrhu liste kada govorimo o ljudskosti i moralu, a nerijetko se njihov karakter nalazi u likovima o kojima piše.
“Nikako ne mogu da se odagnam mislima da Hercegovke predstavljaju odraz hrabrosti, snage i požrtvovanosti ka svojoj porodici i svemu što rade. Definitvno najljepše misli o karakterima uvijek polaze iz Hercegovine. Komika koja propucava iz kamena je poput sunđera koji upija najljepše replike i pretače se kroz govor mojih likova, s tim se trudim uvijek odati počast svome kraju”, tako naš sagovornik opisuje predio iz kojeg potiče.
Iako bi, kao jedini diplomirani dramaturg sa juga Srpske najveću inspiraciju imao analizirajući karaktere ljudi pored kojih je odrastao, povratak u rodni grad, zbog nedostatka pozorišne kulture, za njega neće biti moguć u skorije vrijeme.
“Ne smijemo ostati na margini sa, iako odličnim, festivalom amaterskog pozorišta. Toliko mladih dramskih umjetnika poteklo je iz Trebinja. Bilo bi dobro kada bi bar osposobili dječiju scenu kojom bi privukli mlade, čime bi se više ljudi interesovalo za profesinalnu produkciju. Postoje neke priče oko osnivanja, ali treba preći na dijela”, smatra je Vasiljević.
Inače, njegov put ka daskama koje život znače nije bio jednostavan. Odustavši od bijelog mantila, svoje parče sreće pronašao je u ovom, kako kaže, kreativnijem zanimanju.
“Nakon dugogodišnjeg studiranja medicine, uz izgovor da sam ja volio nju, ali ona očigledno nije mene, pokušavao sam da shvatim u čemu sam bar malo bolji od prosjeka. Pisanje me interesovalo još od kada sam bio osnovac, pa sam tokom školovanja glumio u brojnim predstavama, što je svoj konačan oblik dobilo u Banjaluci. Sve je počelo sa jednom amaterskom družinom gdje sam shvatio da aplauz nakon premijere odzvanja dugo vremena u mojim ušima”, prisjeća se Vasiljević.

Priznaje da je okolina bila sumnjičava da će nakon dugogodišnjeg studiranja medicine bilo šta uspjeti, jer po nekim nepisanim pravilima zna se šta se mora završiti do određenih godina. Ipak, potpuno posvećen upustio se u novu životnu avanturu. Ogromna želja za promjenom, hrabrost i odbacivanje straha od još jednog poraza bile su sve što je potrebno na putu do cilja.
“Do svoje 25. godine bio sam nesiguran, neodlučan i mnogo nesnađen, iz čega je bilo teško pronaći izlaz. Ali treba se usuditi, jer floskula kaže ko ne riskira, taj ne profitira. Mladima bih poručio da ne budu kukavice i nađu posao u kome će da uživaju. Čovjek treba da se bori i nadam se da će ovo pročitati i oni u malo zrelijim godinama, jer šta zna želja šta je nemoguće”, poručuje umjetnik iz Trebinja.
Za kraj, naglašava da su njegovi snovi ispunjeni, jer radi ono što voli, a što se tiče profesionalnih planova poželio bi samo da budućnost bude kao sadašnjost kako bi mogao mirno uživati u pisanju, nasmijan odlaziti na posao i živjeti od svog rada.