Svoju priču Simana Prelević, penzionerka iza koje je uzbudljiv radni vijek, priča nam u omiljenoj joj trebinjskoj kafani. Do osam sati svakoga jutra obiđe zelenu pijacu, a od osam pa narednih satak vremena adresa joj je “Amici”. Na glavi šešir, a pred njom kafa i cigareta, tako izgleda njen uvod u život toga dana. Sve ostalo dolazi poslije.
Kada je kao djevojčica, „kreveljeći“ se odbijala da baš svaki put poljubi ruku, kako je red nalagao, baki ili komšinici, naslućivala je već tada da je buntovnog karaktera i da ne mari mnogo za to šta će joj drugi kazati. Nije se, vjeruje, mnogo toga ni do danas, skoro sedam decenija poslije, promijenilo. Uvijek je bila baš tamo gdje je ona željela.
Možda je to, kaže više u šali već što u to zbilja i vjeruje, sve zbog toga što je rođena prestupne godine i to baš 29. februara.
Iz škole u politiku
Simanin radni vijek mahom su obilježile klupe, najprije školske, a onda skupštinske. Radila je kao profesorka hemije, pa je postala političarka. Ne sjeća se da je prije niti poslije nje ijedna žena predsjedavala trebinjskom skupštinom. Ona je to radila u jednom mandatu do 2004. godine.
Ako se ne bavite vi politikom, politika će se baviti vama, shvatila je to, kaže, u turbulentnim vremenima, na početku devedesetih, kada se i učlanila u SDS, čime je počela njena politička priča.
Nakon prvih višestranačkih izbora izabrana je u skupštinski saziv i u njemu ostala sve do 2004. godine.
„Sve je to bila moja lična odluka i radila sam po svojoj savjesti. Sa ove distance, to što sam iz škole otišla u politiku bio je dobar potez, jer smo mi u očima te djece izgledali staro. Bilo je vrijeme za promjenu, a poslije politike se nisam vratila u školu, jer čovjek prosto izgubi kontakt i kontinuitet“, govori za „Direkt“ Simana Prelević, uz opasku da je politika bila samo jedna faza u njenom radnom vijeku, koji je završila radeći na Zavodu za zapošljavanje.
[stextbox id='naslov’ caption='Sedmica Osmog marta na “Direktu”‘]Povodom Dana žena “Direkt” u fokus stavlja žene- one koje svojim postojanjem oplemenjuju i unapređuju sredinu u kojoj žive. Sedam dana solidarnosti, podrške, povezanosti i proslave.[/stextbox]
Kada se osvrne iza sebe, ne vidi da je išta, kaže, ostalo nedovršeno. Da je moglo nešto bolje ili više, moglo je, ali, smatra, i različita ograničenja su činila svoje.
Kada je naša sagovornica učestvovala u javnom životu, tadašnje opštine Trebinje, bio je to i težak period – najprije ratni, pa poratni. Gomila problema, očekivanja, odgovornosti. Za žene je tako bilo i na poslu i u kući. Simana je, priča, kod kuće bila okružena samo muškarcima, pa su i njene obaveze bile brojnije.
„Nije bilo momenata da sam govorila – e, neću više, jer sam ja nekako uspjevala da se organizujem, da oni kući ne osjete da me nema, a da i svoj posao kod kuće obavim. U kući sam uglavnom morala sve sama, jer sam imala samo muškarce koji su navikli da ih čeka sve na stolu. Ja to tada nisam problematizovala. Danas je to drugačije i ja mislim da je dobro ovo što mlađe generacije sve rade zajedno, jer su kuća i djeca zajednička stvar. I muškarci treba da se potrude da bi napravili jednu atmosferu koja je održiva“, smatra Simana.
Hrabrost je da kažete ono što mislite
U trenucima kada je naša sagovornica ulazila u politiku žene u tim poslovima su bile rijetkost. Iako ih je danas neznatno više, ne može se reći da je stanje u pogledu učešća žena u javnom životu mnogo povoljnije.
Za sebe smatra da uspjela da izgradi lični integritet, a za to je potrebno, sigurna je, imati vlastito viđenje i umjeti se suprotstaviti.
„Nije dovoljno samo negdje da se pojavite. Hrabrost je da se ne osvrćete, ali da odgovorite kako mislite. Nisam imala problema, vjerovatno zbog moje prirode, a drugo i škola mi je pomogla da izgradim taj stav. Skupštinska sala nije bila za mene ništa neobično i nepoznato. Kao što mi u školi prepoznajemo đake koji nisu naučili, tako se i u skupštinskim klupama prepoznaju oni koji nisu ni pipnuli skupštinske materijale i pričaju napamet. Sad, pitanje je hoće li onaj koji sjedi tamo reagovati ili ne. Ja sam reagovala”, kaže.
O najvećem uspjehu u životu, kaže, nikada do našeg pitanja nije razmišljala. A onda je zastala, pa rekla da bi odgovor mogao biti to da je poslije cijelog radnog vijeka ostala svoja i nastavila:
„Moj uspjeh je i da prošetam pijacom, da znam sve te prodavce. Da živim u ovom gradu i da se slobodno šetam njime. Danas me više ljudi poznaje iz učionice, nego iz skupštinskih klupa, pa ću ja u svim profesijama naći nekoga ko će mi reći dobar dan. To je jedno fino osjećanje.“
U penzionerskim danima uživa, voli da veze, čita, šeta, druži se sa prijateljima. Slobodno vrijeme koristi i da se zabavlja sa unucima.
„Ali nisam ja ona servis baka”, podvlači to, da ne bi bilo zabune i obrazlaže:” Mogu da mi zamjere, ali djecu treba da odgajaju roditelji, jer su bake i djedovi vrlo popustljivi.”
Praznici koji su izgubili smisao
Za našu sagovornicu Osmi mart je praznik koji je izgubio svoj smisao, baš poput 1. maja.
„Ranije su vodili žene na izlet ili bi dobijali poklone od firmi. Žene su se tome radovale, ali nisu ništa radile u smislu da se prosto izbore da se taj nekakav njihov radni dorpinos vidi, jer su i one radile. Meni nije bilo to to. Prođe taj dan i vratite se opet na istu poziciju“, primjećuje, a ženama na njihov praznik poručuje da pronađu nešto što ih ispunjava i da se tome posvete makar pola sata dnevno.
„Kuća ima vrata, ako ništa, prošetaj jedan krug i vrati se. Ne može sve biti med i mlijeko“, zaključuje uz smijeh.
