Malena Saška Ilić, prije 13 godina, dok je prvi put vezivala pojas na kimonu, ni slutila nije da će baš sport od nje napraviti disciplinovanu mladu osobu, koja će godinama kasnije ponijeti titulu đaka generacije u njenoj rodnoj Bileći.
Ovo priznanje za Sašku je stigla tiho. Kada je upisivala gimnaziju nije maštala o tome da će jednoga dana ponijeti titulu đaka generacije. Cilj joj je bio da sebi otvori vrata za dalje školovanje i postigne uspjeh kojim će biti zadovoljna. Upravo zato je priznanje za nju došla kao veliko iznenađenje, ali i dodatna motivacija za ono što slijedi.
„Daje mi podstrek da nastavim još jače, posebno sada kada razmišljam o fakultetu i novim izazovima“, priča u razgovoru za Direkt Saška Ilić.
Novi Sad i Građevinski fakultet biće Saškina nova stanica
Njena naredna stanica biće Novi Sad, gdje planira da upiše Građevinski fakultet.
Pripreme za prijemni ispit već je počela, a uzbuđenje zbog novog poglavlja polako zamjenjuje srednjoškolsku svakodnevicu na koju je navikla.
Sport kao neizostavni dio svakodnevnice
Saškina svakodnevica nije bila samo škola, prije svega posebno mjesto u njenom životu ima karate, sport koji u u klubu Hercegovac trenira od svoje pete godine.
Ljubav i sportski uspjesi, na našu sagovornicu, su uticali tako da nikada nije ni razmišljala kako uskladiti treninge i školske obaveze.
Ujutro škola, uveče trening, bio je Saškin ritam koji se godinama ponavljao.
Balkanska medalja – san koji čeka ostvarenje
Saška je višegodišnja prvakinja Republike Srpske, osvajačica medalja sa državnih prvenstava i učesnica balkanskih takmičenja. Ipak, priznaje, da osvajanje balkanske medalje želja je koja još čeka ostvarenje.
„Jednom sam bila jako blizu, borila sam se za treće mjesto, ali nisam uspjela. Voljela bih da jednog dana ostvarim i taj uspjeh“, iskreno nam priča Saška, kojoj karate nije donosilo samo medalje, već i disciplinu, organizaciju i naviku da istraje i kada je teško.
„Uvijek sam birala da odem na trening, čak i kada imam mnogo da učim. Vratim se umorna, ali psihički rasterećenija i spremnija za rad“, priča nam sagovornica s kojom smo i razgovarali nakon završenog treninga.
Iz školskih klupa pamtiće ljude
Dok se prisjeća školskih dana, kaže da najviše pamti ljude. Profesore koji su se trudili da znanje prenesu na pravi način, prijateljstva za koja se nada da će trajati i nakon mature, ali i male trenutke koji ostanu važni tek kada prođu.
Pored škole i sporta, Saška je učestvovala, priča nam, i u brojnim vannastavnim aktivnostima, kao što su recitacije, priredbe, ali i takmičenja iz ruskog i srpskog jezika.
Kaže nam da voli i da crta.
„Nisam to nikada nešto posebno pokazivala drugima, ali volim da crtam. Ranije sam više crtala, čak sam imala i pohvaljene radove, ali kasnije, kada više nismo imali likovno, nekako sam i prestala“, priča nam Saška.
Pred njom su sada novi grad, fakultet i obaveze koje tek dolaze. Planira da nastavi i sa karateom, ukoliko uspije da uskladi vrijeme i studentski život.
Iz gimnazijskih klupa, djeluje da odlazi tiho i skromno, bez velikih riječi, ali sa jasnim tragom koji ostavlja iza sebe. Tragom rada, discipline i upornosti koja se ne nameće glasno, ali se lako prepoznaje.