Bilo da radi sa osobama sa invaliditetom ili planinari, trči ultramaraton ili vežba sa decom u školi sporta “Spartakus” iz Gacka, sociološkinja Jelena Jovović daje sve od sebe. Ona je neko ko pleni i nabolje menja sredinu u kojoj živi. Za “Direkt” kaže da je ravnopravnost žena u našem društvu formalna.
Kako doživljavas Osmi mart? Šta je taj praznik za tebe i kakv bi, po tvom mišljenju, trebao da bude?
Čini mi se da nikada nisam bila ljubitelj “komercijalnih praznika”. Mogu reći da sam jedno vrijeme imala i odbojnost prema 8. martu. Previše euforije, lažnih osmijeha, izgubila se bit, suština ono što zaista treba da predstavlja taj datum. Čini mi se da zaboravljamo da su se te “neke” hrabre žene borile upravo da 8. mart ne bude ono što je danas. Praznik licemerja, lažnog poštovanja. Mislim da ne dobijamo puno ako je samo taj jedan dan u godini naš praznik. Praznik žena treba da bude svaki dan i svaki dan je potrebno da poštujemo, vrednujemo jedni druge.
[stextbox id='naslov’ caption='Žena nepresušne energije ‘]Jelena Jovović je diplomirana sociloškinja. Radi sa osobama sa invaliditetom. Rekreativno trči i planinari. Krenula je od polumaratona, došla do ultramaratona. Uspešno istrčala trku od 110 kilometara i preko 4000 metara kumulativnog uspona. Uz to je i dobrovoljni davalac krvi. Članica je PD “Volujak” i PD “Vučji zub” kao i Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Republike Srpske. Jedan je od osnivača i trenerica u “Univerzalnoj školi sporta Spartakus”.[/stextbox]
Koliko su, po tvom mišljenju, žene zaista ravnopravne?
Ako uzmemo u obzir položaj žena prije 100, 50 ili 30 godina, onda možemo reći da je taj položaj mnogo bolji. Ali, na pitanje da li su žene ravnopravne, mišljenja sam da nisu. Žene imaju formalnu ravnopravnost, uključene su u sve društvene sfere, čak su uključene i u proces donošenja odluka. Imamo žene predsjednice vlada, poslanice, ali sve je to formalno. Žene nemaju stvarnu moć. Žene nisu te koje donose odluke. Zatim, žene mnogo teže napreduju u društvenoj hijerarhiji. Potrebno je da imaju mnogo više znanja, umijeća, vještina, rada od muškaraca i tek onda mogu biti približno ili formalno jednake.
Da li žene sebe suviše opterete nastojanjima da na svim poljima budu uspešne ili slede nametnuta pravila, jer to društvo očekuje od njih?
Društvo je to koje određuje društveno poželjno ponašanje. Od malih nogu se interiorizuju određeni obrasci ponašanja. Uče se rodne uloge. Već u vrtiću, u čitankama se uči da majka: kuva, pere, pegla, usisava, dok otac: čita novine, gleda tv, radi na računaru. Istovremeno se uči i da majka, tj. žena treba i može da doprinosi porodičnom budžetu. To po automatizmu znači treba biti i domaćica, dobra supruga, majka, a i žena koja zarađuje novac. Onda se postavlja pitanje da li se može i koliko balansirati između tih uloga. Mnogo je oprečnih mišljenja, antagonizma, stereotipa i predrasuda u sve to upleteno. Žena ako je lijepa “ne može” biti pametna. Ako je domaćica i dobra majka, onda nije profesionalno uspješna. Ako se profesionalno ostvari, a ne ostvari se kao majka, opet joj se nipodištava njen izbor. Sve to se ženama osporava. A ja lično poznajem dosta žena koje dobro žongliraju na svim poljima. I drago mi je zbog toga.
[stextbox id='naslov’ caption='Sedmica Osmog marta na “Direktu”‘]Povodom Dana žena “Direkt” u fokus stavlja žene- one koje svojim postojanjem oplemenjuju i unapređuju sredinu u kojoj žive. Sedam dana solidarnosti, podrške, povezanosti i proslave.[/stextbox]
Živimo i dalje u mizoginom ili barem društvu koje je veoma rigidno prema ženama i slobodama. Suočeni smo i sa čestim femicidima. U čemu grešimo?
To je jedan tako kompleksan problem koji vuče korjene iz prošlosti. Griješimo od ranog vaspitanja. Od primarne socijalizacije. Mi ne možemo puno mijenjati odrasle, formirane osobe, ali možemo uticati na djecu. Potrebno je mijenjati percepciju, potrebno je više pričati o tome. Potrebno je mijenjati stav da je žena nečije vlasništvo. Moramo postati svjesni da mi jesmo mizogino društvo. Mi nismo mizogino društvo zato što ja tako kažem ili što to kaže neko drugi, već nas činjenice stalno upozoravaju. Femicid je ogromni problem. Crne statistike nas skoro pa svakodnevno upozoravaju da se nešto mora mijenjati. Za početak jako je bitno da se zakon poštuje i pooštri, da nadležne institucije reaguju adekvatno, na vrijeme i da kazne za izvršitelje budu primjerene.
Koja bi bila tvoja poruka koju bi uputila ženama?
Nedavno sam pročitala izjavu, sloboda jednako integritet. I to jeste tako. Samo žena koja ima integritet, žena koja ima stav, može biti slobodna i ravnopravna. Bez obzira gdje se žene nalazile u društvenoj podjeli moći, da li one bile i predsjednice vlade, ali ako nemaju integritet one nisu stvarno slobodne, ni ravnopravne. Potrebno je reći sebi, možda ne mogu mnogo promijeniti, ali mogu promijeniti sebe i to je ta krucijalna stvar. Za to je potreban stav i hrabrost. I to je sve. I to je najvažnije.