Safet Mušić za “Direkt”: Važno je pravovremeno obavijestiti javnost o prijetnjama

10 minuta čitanja
Stručnjak za bezbjednost Safet Mušić (fotografija ustupljena Direktu)

Nakon što je maloljetnik iz Bileće prošlog četvrtka navodno planirao napad na jednu srednju školu u Trebinju i digao na noge policiju, roditelje, nastavnike i učenike, ali i cijelu javnost, završio je u pritvoru u Banjaluci. Njemu se na teret stavlja pokušaj terorizma. Cjelokupnu javnost tereti pitanje ko je garant naše bezbjednosti, da li se možemo osloniti na institucije ili je isključivo pojedinac čuvar sopstvenog života.

Stručnjak za bezbjednost Safet Mušić
Stručnjak za bezbjednost Safet Mušić (fotografija ustupljena Direktu)

Dok su roditelji prošloga četvrtka porukama širili zabrinutost i upozorenja, ne raspolažući pritom zvaničnim i tačnim podacima, dotle se nadležne institucije, koje su imale sve informacije, nisu bavile kriznom komunikacijom. Umjesto pitanja zašto policija ili škole nisu blagovremeno upoznale roditelje sa svim relevantnim informacijama, čuju se pitanja poput onih hoće li roditelji odgovarati za širenje panike.

Povodom prošlonedjeljnih dešavanja u Hercegovini razgovarali smo sa stručnjakom za bezbjednost Safetom Mušićem. On kaže da je u ovom slučaju policija očigledno prioritet dala otkrivanju počinilaca krivičnog djela u odnosu na komuniciranje sa javnošću te da je pohvalna njihova pravovremena reakcija po pitanju pronalaska počinioca. Tek da je takva reakcija policije izostala ili zakasnila, smatra naš sagovornik, svjedočili bismo dodatnoj panici, strahu i mnoštvu dezinformacija.

Društvene mreže su vjerujem posebni bezbjednosni izazov i ono što se desilo u Hercegovini krenulo je upravo sa TikToka. Situacija je dodatno komplikovana time što je u pitanju maloljetnik. Sve je, navodno, pripisao šali. Nalazite li u ovome elemente šale i kako Vi tumačite ovaj slučaj?

Prvo, dobro ste primjetili da je istraga uvijek zahtjevnija kada su osumnjičeni za određeno djelo maloljetna lica, prvenstveno iz razloga da su i zakonska rješenja u tom slučaju znatno ograničena. Činjenica da se u ovom slučaju radi o maloljetnom licu nam ostavlja i tu mogućnost da on nije svjestan posljedica činjenja jednog takvog djela. Nisu poznati detalji vezano za profil tog maloljetnika, tako da je teško procijeniti da li je održiv njegov stav da se radi o šali, ali u svakom slučaju male su šanse da je baš razmišljao u pravcu da se našali. Posebno ako uzmemo u obzir da, po dostupnim podacima, se ipak radi o starijem maloljetniku.

Vidimo da je od strane nadležnih institucija maloljetnik osumnjičen za teroristički napad u pokušaju, što očito govori o ozbiljnosti same prijetnje. Tako da na osnovu navedenog možemo reći da se radi o slučaju koji spada u sigurnosnu prijetnju te je izazvao strah i donekle paniku u javnosti, ali bez ugrožavanja ljudskih života.


Prepoznajete li sličnosti sa onim što smo imali priliku već da gledamo u Srbiji, naravno, sa neuporedivim posljedicama? Koliko je teoretski bilo negdje i očekivano da će se neki obrasci ponašanja ponavljati, pogotovo ako znamo da maloljetnici ni na koji način nisu pošteđeni izlaganju detaljima mnogih zločina – počev od medija, društvenih mreža, filmova i slično.

Svakako da mediji i društvene mreže zasigurno imaju jak uticaj na sve segmente društva, a posebno na mlade ljude koji još i nisu u potpunosti zreli ili nisu dovoljno medijski pismeni da kritički sagledaju sve ono što mediji i društvene mreže plasiraju. Tako da nije iznenađujuće da se neki obrasci ponašanja ponavljaju, mi smo u BiH već imali neke događaje za koje se može reći da su počinioci našli motivaciju u događaju iz škole Ribnikar u Beogradu. Ali je takođe važno da se pokuša utvrditi iz kojih razloga uopšte nastaju takve vrste prijetnje, to može biti anksioznost, neki signal upozorenja ili jednostavno želja za pažnjom – popularnosti. Potrebno je pokušati razumjeti i motivaciju, jer je to ključni element u procjeni nivoa i ozbiljnosti prijetnje.


Nakon dešavanja u Ribnikaru škole u našem području su intenzivirale prisutnost policije u svojoj blizini. Kako Vama izgleda ta mjera i šta bi mogle biti njene dobre i loše strane? Kakav osjećaj konstantna prisutnost policije budi u đacima, može li to katkad biti i kontraproduktivno?

Prema sigurnosnim standardima ako je nivo prijetnje ocijenjen kao nizak i ako je počinilac prijetnje lociran te da je djelovao sam, onda nije obavezna procedura dodatne fizičke zaštite škola. Ali prema mjerama koje je MUP RS poduzeo, te obzirom da je počinilac osumnjičen za moguće krivično djelo, moguće da je nivo prijetnje ocijenjen kao srednji te u tom slučaju nije isključena i mjera pojačanog prisustva policije u toj ili po procjeni i drugim školama. Uvažavajući ono što možemo vidjeti iz iskustva drugih država koje su rasporedile policiju i u škole, to nije izazvalo posebne reakcije kod učenika. Normalno, ako se to radi na jedan osjetljiv i za učenike tog uzrasta prihvatljiv način.


Nakon vikenda situacija u Trebinju je mnogo više relaksirana u odnosu na četvrtak veče i petak. Kako Vi gledate na pravovremenost policijske reakcije u odnosu prema javnosti, dakle, ne govorim o brzini kojom su reagovali i uhapsili mladića?

Svakako je za pohvaliti brzu reakciju policije, jer tek da je ona izostala ili zakasnila vjerovatno bismo svjedočili dodatnoj panici i širenju straha, ali svakako bi se pojavilo i mnoštvo dezinformacija. Tako da je vjerovatno prioritet dat segmentu otkrivanja počinioca i procjeni ozbiljnosti same prijetnje u odnosu na komuniciranje sa javnosti. Mi u BiH, ali mislim i u regionu, generalno imamo problem sa kriznim komuniciranjem u ovakvim i sličnim slučajevima. Jasno je da su novinarima i u ovom slučaju nedostajale kritične informacije dostupne samo policiji u tom momentu te zbog istrage i povjerljivosti početnih informacija one nisu dijeljene sa medijima. Moje mišljenje je da je najvažnije obratiti se javnosti u prva dva sata od dobijenih saznanja o prijetnji, odnosno prije nego se pojave nepotpune i netačne informacije. Tu sada dolazi do izražaja osposobljenost naših policijskih agencija da hitno reaguju i izrade vremenski plan obraćanja medijima sa novim informacijama, čime bi sigurno izbjegli većinu negativnih reakcija i pojavu lažnih informacija.

Činjenica je da i mediji imaju odgovornost kada izvještavaju o događajima koji su potencijalno opasni po sigurnost, u smislu da uvijek i isključivo koriste zvanične informacije.

Radio sam istraživanje na temu medijskog izvještavanja o terorizmu, gdje sam kroz neke primjere iz BiH upravo dokazao da su i mediji, odnosno novinari, pravili greške i davali informacije prije zvaničnih organa, koje su se pokazale netačne. To je nanijelo štetu i samoj istrazi, ali i dovelo do širenja panike i negativnih konotacija po društvo i državu.


Vi ste bili na radionicama sa mladim ljudima, kako oni, po Vašem viđenju, razumiju ovakve događaje i kako bismo im mogli prići, i pojedinačno i institucionalno?

Kada se sa mladima namjenski radi na određenim društvenim temama kao što je ugrožavanje sigurnosti ili sigurnosni izazovi, oni uglavnom razumiju potencijalne opasnosti i možemo ih naučiti kako da ih prepoznaju, da osjete rane znakove upozorenja ili kako prevenirati određene negativne ili nasilne pojave. Ali suštinski imamo nedostatak, jer u redovnom sistemu obrazovanja mi još uvijek nemamo nastavne cjeline koje bi se bavile prevencijom nasilja ili sigurnim okruženjem. Neki događaji koji su imali i smrtne posljedice su pokazali da je važan segment prevencija i prepoznavanje ranih znakova koji mogu voditi u nasilje, to praćenje počinje od kuće, ali svakako je neophodna u školama. Što nam govori da se treba planski osmisliti program prevencije za školske psihologe i pedagoge, koji bi po potrebi radili i sa pojedinačnim slučajevima, ali svakako sistemski i institucionalno kroz škole.


Šta nam je sad činiti u bezbjednosnom smislu, prije svega u školi čiji je učenik bio ovaj maloljetnik, zatim u školi koja je navodno bila meta napada i generalno u svim školama, jer ne možemo da znamo šta bi se sljedeće moglo dogoditi?

Ako možemo koristiti neke dobre prakse, onda je važno da škole intenzivnije komuniciraju sa učenicima ali i roditeljima, da postoji povjerenje koje će dovesti do toga ako roditelj ili učenik saznaju za prijetnju da o tome obavijeste školu i pruže pomoć.

Škole bi trebale izraditi plan odgovora na prijetnje, što uključuje procedure za postupke kao što su evakuacija, način i vrijeme obavještavanja policije, informisanje javnosti, obuka osoblja i učenika, itd.

Neke škole u svijetu nakon napada ili prijetnji, određuju i koordinatora za procjenu sigurnosti, to može biti direktor ili zamjenik, psiholog ili neko iz administracije, koji će biti osposobljen i ovlašten da po potrebi donosi brze odluke koje mogu značiti spašavanje života.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *