Iranska borkinja za prava žena Narges Mohammadi je dobitnica Nobelove nagrade za mir

Autor: Direkt Aktuelno Društvo
9 minuta čitanja
Narges Mogammadi je autorica "Bijele torture" (Foto: DW)

Jedna od najpoznatijih aktivistica za ljudska prava, a posebno prava žena, je u zloglasnom teheranskom zatvoru, gdje služi višegodišnju kaznu.

Narges Mohammadi je dobitnica Nobelove nagrade za mir
Narges Mogammadi je autorica “Bijele torture” (Foto: DW)

Izvor: DW

Dobitnica Nobelove nagrade za mir 2023. godine je Narges Mohammadi, iranska borkinja za prava žena.

Ovom nagradom norveški Odbor za dodjelu Nobelove nagrade u Oslu odao je priznanje njezinoj borbi protiv ugnjetavanja žena u Iranu, odnosno njezinom angažmanu za ljudska prava i slobodu za sve ljude svijeta, rekla je predsjednica Odbora Berit Reiss-Andersen.

Narges Mohammadi je jedna od najpoznatijih aktivistica za ljudska prava u Iranu, u više navrata je bila hapšena.

Trenutno se ova 51-godišnjakinja nalazi u zloglasnom teheranskom zatvoru Evin, gdje služi višegodišnju kaznu.

Krajem prošle godine, tokom pobune protiv iranskog režima, koja je zahvatila cijelu zemlju, Mohammadi je objavila jedan izvještaj koji je, kako se tvrdilo, razotkrio navodna mučenja nekoliko desetaka žena u Evinu, zatvoru s rigoroznim sigurnosnim mjerama.

Ona je o tome objavila i knjigu pod nazivom “Bijela tortura” i po knjizi snimljen je i istoimeni dokumentarni film.

Što je “bijelo mučenje”?

Izraz „bijela tortura” odnosi se na psihološku metodu mučenja koja se primjenjuje u Iranu. Zatvorenici su na duže, neodređeno vrijeme, zatvoreni u izolacijskoj ćeliji u kojoj je sve potpuno bijelo.

Samica u Iranu ne može se usporediti s izolacijom u zapadnim zatvorima – objašnjava Tagi Rahmani.

I on je to osjetio na svojoj koži. Prema podacima nevladine organizacije Reporteri bez granica, on je “najčešće zatvarani novinar u Iranu”.

U samici u Iranu ste zatvoreni i nemate nikakav oblik komunikacije. Nema posjeta, nema knjige, nema mogućnosti za pisanje. Nosite povez preko očiju i čujete samo zvukove – ispričao je Rahmani za DW na projekciji filma „White Torture”.

Dokumentarac razotkriva metode psihološke torture, kojima su izloženi politički aktivisti u Islamskoj Republici.

Dokumentiranje “bijele torture”

Narges Mohammadi je Rahmanijeva supruga. Ona je i potpredsjednica je iranskog Defenders of Human Rights Centera (DHRC), koji je iranska vlada zabranila 2008. godine.

I sama je u posljednjih 25 godina više puta hapšena i osuđivana na dugogodišnje zatvorske kazne.  Islamskoj Republici se ne sviđa kada se preispituje njena bilanca kršenja ljudskih prava.

Mohammadi je zbog kritike tamošnje vlade prvi put zatvorena na godinu dana 1998. Kasnije su uslijedile druge zatvorske kazne. U maju 2016. je u Teheranu osuđena na čak 16 godina zatvora, jer je “osnovala pokret za zaštitu ljudskih prava koji se zalaže za ukidanje smrtne kazne”.

Unatoč svim naporima režima: neuspješni su bili pokušaji da se Mohammadi ušutka. Aktivistica je počela dokumentovati patnje onih koji su bili s njom u zatvoru. Ti intervjui su objavljeni u knjizi “White Torture”. Istoimeni dokumentarni film Gelareha Kakavanda dodatno predočava brutalno postupanje prema političkim zatvorenicima u samicama.

Izraz “bijela tortura” odnosi se na psihološku metodu koja se primjenjuje u Iranu: zatvorenici su na duže, neodređeno vremensko razdoblje zatvoreni u izolacijskoj ćeliji u kojoj je sve potpuno bijelo.

Teško za podnijeti: priznanja iznuđena prisilom

Film “White Torture” upravo je prikazan u Berlinu. Projekciju je organizirala grupa za zaštitu ljudskih prava Hawar. Na projekciji su bili aktivistice i aktivisti, bivši politički zatvorenici i rođaci zatvorenika s dvojnim državljanstvom, a koji se trenutno nalaze u zatvoru u Iranu.

Film je “vrlo težak za gledanje” jer se mučenje eksplicitno prikazuje – kaže Mariam Claren, kćerka Nahida Taghavija, jednog od političkih zatvorenika u Iranu.

Iranske vlasti nisu dozvolile prikazivanje filma, jer “Bijela tortura” na svjetlost dana iznosi upravo ono što se “ne vidi”.

U stvari, očigledno je bilo nekih situacija koje su bile previše šokantne da bi bile prikazane.

– Boravak u samici je zaista bolna situacija. Iza kulisa ovog dokumentarca bilo je mnogo emocija u intervjuima, koje nije bilo moguće snimiti. Nadam se da će se gledatelji nakon gledanja filma moći poistovjetiti sa zatvorenicima – kaže autor Gelareh Kakavand.

Dobitnica Nobelevo nagrade za mir Narges Mohammadi
Foto: Reuters

Tajno snimanje

Veliki dio snimanja ovog dokumentarnog filma obavljen je u između pretposljednjeg i sadašnjeg boravka u zatvoru Nargese Mohammadi. Taj zadatak je bio sve samo ne lak: kako bi se izbjegle tamošnje vlasti, snimalo se u tajnosti.

Uvjeti u kojima je film sniman bili su teški – kaže Vahid Zarezadeh, iranski režiser koji je bio prisiljen pobjeći iz zemlje.

Prije toga je bio na ispitivanjima i prijetilo mu je, jer je u svojim filmovima ukazivao na grozne uvjete u zatvorima u Iranu.

U prvim minutama filma gledatelj vidi scenu u kojoj jedan od agenata iz Ministarstva informiranja telefonom naziva Narges Mohammadi. Otišli smo kod nje spontano, kako bi napravili neke intervjue. Ali grupa, koja je radila na filmu, na tu lokaciju nije išla zajedno. Narges se, primjerice, vozila odvojeno, na motociklu, kako bi mogla pobjeći onima koji su ju uhodili – dodaje.

Po peti put u zatvoru

U međuvremenu se nastavlja paćenički put Narges Mohammadi: ona se, od svog prvog uhićenja 1998. godine, po peti put našla iza rešetaka.

U decembru 2022., za vrijeme prosvjeda izazvanih smrću Jine Mahe Amini, Mohammadi je u jednom svom izvještaju, koji je objavio BBC, opisala seksualno i fizičko zlostavljanje zatvorenih žena.

U januaru 2023. uslijedio je mučan izvještaj u kojem se detaljno opisuje stanje žena u zatvoru Evin, uključujući popis od 58 zatvorenica i ispitivanja i mučenja kojima su bile podvrgnute. Zatvor Evin je, inače, najvažnija lokacija kada je riječ o zatvaranju političkih zatvorenika u Iranu od 1972. godine.

Svijet i mir

S obzirom na zaoštravanje situacije u cijelom svijetu i brojne krize, od klimatske, preko rata u Ukrajini, te ostalih konflikata u raznim regijama svijeta, ove je godine u konkurenciji za Nobelovu nagradu za mir bilo 259 osoba, odnosno 92 organizacije. Ukupni broj nominovanih kandidatkinja i kandidata (351) je bio drugi najveći u istoriji Nobelove nagrade. A tradicionalno institucije nadležne za dodjelu Nobelove nagrade već pola vijeka ne objavljuju ko se sve nalazi među nominovanima.

Nobelova nagrada za mir je najvažnija politička nagrada u svijetu. Od 1901. i prve njezine dodjele, Nobelom za mir je odlikovano preko 140 osoba i organizacija.

Prošle godine nagradu su dobili zatočeni advokat iz Bjelorusije Ales Bljacki, koji djeluje primarno na području ljudskih prava, te ruska organizacija Memorial i Center for Civil Liberties iz Ukrajine.

Time im je, kako je bilo objavljeno, odano priznanje za angažaman po pitanju zaštite civilnog društva u njihovim domovinama, odnosno prava na kritikovanje vlasti i zaštitu temeljnih prava građana. Iranska aktivistica Mohammadi je tek 19. žena na listi dobitnika Nobelove nagrade za mir – zajedno s 92 muškarca.

„Žene u Iranu su inspiracija svijetu”

Ujedinjeni narodu (UN) su pozdravili odluku o dodjeli Nobela iranskoj kandidatkinji. „Žene u Iranu su inspiracija svijetu.

Portparolka  UN-ovog Ureda za ljudska prava Liz Throsell kazala je kako se žene poput Mohammadi nepokolebljivo zalažu za svoja prava, usprkos diskriminaciji, zatvorskim kaznama i nasilju.

Nobelova nagrada za mir je, baš kao i sve druge nagrade koje se dodjeljuje na temelju testamenta izumitelja dinamita Alfreda Nobela, dotirana s jedanaest milijuna švedskih kruna (oko 950.000 eura).

Nagrada za mir je jedina koja se dodjeljuje u glavnom gradu Norveške, Oslu, a za sve ostale je nadležan Nobelov odbor u švedskoj prijestolnici Stockholmu.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *