U hercegovačkoj neformalnoj medijskog zajednici od novinarstva se očekuje da ima isključivo promotivni karakter. Zbog toga je Međunarodni dan slobode medija dan kao i svaki drugi. Da nemamo šta posebno obilježavati, niti se čime dičiti, manje-više jasno je svima, pa ćemo radije kolektivno oćutati ovaj dan, negoli reći kako stvari uistinu stoje.
U protekloj godini na hercegovačkoj homogenoj medijskoj sceni nikao je još pokoji portal, kao pokušaj dodatne zarade i dodvoravanja političarima, bliskim im privrednicima i saradnicima iz raznih društvenih krugova. Postojeći su nastavili po starom, ne odstupajući ni koraka od ustaljene politike nezamjeranja, pa se na odbrani profesije nije mnogo uradilo. Zapravo, nije se uradilo ništa.
Tako je, na primjer, u Hercegovini vijest da se gradonačelnik Trebinja u ulozi bibliotekara pridružio obilježavanju Svjetskog dana knjige. Dok gradonačelnik izgirava bibliotekara, na naš upit zašto na zvaničnom gradskom sajtu ne stoji informacija gdje je i na kom fakultetu završio osnovne studije, nije se ni našalio da odgovori.
Javne institucije i preduzeća, uvjerili smo se u proteklih 13 mjeseci, na usluzi su novinarima ako i samo ako njima to tako odgovara. Premijer RS Radovan Višković već mjesecima odbija da dostavi odgovore novinarkama “Direkta” o najavljenim sankcijama za ministra Petra Đokića nakon što je urtvrđeno da je lagao u zvaničnoj biografiji. Ignorantski odnos prema nepodobnim medijima praktikuju i u Gradskoj upravi u Trebinju, gdje na upite našeg portala uglavnom ne odgovaraju. Tako već mjesecima neodgovorna čekaju naša pitanja u vezi sa obrazovanjem gradonačelinka Mirka Ćurića. Ćurić odbija da novinarkama “Direkta” dostavi informacije koliko su javnih para koštali novogodišnji koncerti u Trebinju, te kolike su plate fukncionera u Gradskoj upravi, a muk je i u svim odjeljenjima ove uprave kada novinar zatraži nešto više od običnog PR-a. Ništa bolje nije ni rukovodstvo HET-a na čelu sa Goradanom Mišeljićem koji niti na jedan dopis našeg portala nije odgovorio, iako je po zakonu to bio dužan. No, nije ni čudo, ako se prisjetimo njegove opaske – “zakon je tu da bi se kršio”. Istu politiku ima i rukovdostvo RiTE Gacko, sa čije adrese naš portal nije dobio niti jedan odgovor na bezbroj postavljenih pitanja.
Ovo je samo jedan od načina na koji nosioci javnih funkcija, čiji rad treba da bude u fokusu novinarskih istraživanja, kako bi se spriječile zloupotrebe i manipulacije javnim dobrima, ograničavaju slobodu medija. Pokušaja je sve više, a zajednička im je, pak, misija ograničiti slobodu govora, uticati na novinarsko izvještavanje, a sve s ciljem zaštite pojedinaca, vlasti, moćnika. Načini ograničavanja slobode novinara da izvještava u interesu javnosti mogu biti i suptilniji – pored zatvorenosti institucija i oglušavanja na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, novinare ograničava i nedostatak relevantnih izvora, sagovornika, zatim, uticaji urednika ili vlasnika medija, ograničavanje pristupa javnim događajima i na kraju podnošenja tužbi za klevetu. Zbog toga, a i zbog političkih i oglašivačkih ucjena sloboda medija više je izuzetak, nego pravilo, pa danas, kada sagledavamo profesionalno okruženje, nadu nam daju kolege koje uprkos svemu nekako opstaju i još uvijek imaju volju da objavljuju sve ono što ima javni interes.
Kritika i ukazivanje na društvene anomalije doživljavaju se lično, a novinari postaju izdajnici, rušitelji države i nacionalnih interesa. U takvim okolnostima čestitke predstavnika vlasti povodom Međunarodnog dana slobode medija izgledaju krajnje licemjerno. Još juče predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović kazala je da će institucije RS i ubuduće (kao da su tobože i do sada) omogućavati veći stepen medijskih sloboda kako bi medijski radnici svoj posao obavljali sa što manje prepreka, imajući sigurno na umu da apsolutna sloboda postoji samo u prirodi. Jasno je da je takva podrška deklarativna i ništa više od toga.
U BiH proteklih je godinu dana bilo burno – novinara Vladimira Kovačevića pokušali su da ubiju, pokušali su i da prošire zakonska ovlaštenja na štetu medijskih sloboda, pokušali su tužbama da ugnjetaju ono malo slobodnih medija, pokušali su da vrijeđaju, da gađaju, da etiketiraju, prisvajaju, prozivaju, razdvajaju na “naše i njihove”. U ovakvom okruženju, ostati vjeran istini najveći je izazov svakog novinara. Onome ko je uspio neka je srećan Međunarodni dan slobode medija.