„Izašao sam iz kuće sa sestrom. Ona me je natjerala da izađem iz auta. Bili smo u marketu. Bilo me je strah. Zar i toliko godina poslije, pomislio sam? Dlanovi su mi se ponovo znojili. Okretao sam se okolo u strahu da ću ugledati nekoga od onih koji su me nekada zlostavljali. Još uvijek se nisam oslobodio. Tek kad sam se vratio u auto osjetio sam se sigurno, jer sam bio zaštićen u svom prostoru”, ovako Bojan (identitet poznat redakciji), jedna od ko zna koliko žrtava neopaženog vršnjačkog nasilja, opisuje svoj nedavni boravak u rodnom Trebinju.
Iz ovog grada je otišao prije otprilike deceniju, ali traume koje je doživljavao kao osnovac i srednjoškolac još nisu nestale. U njemu su. Ponekad sakrivene, a katkad slobodne lutaju mislima i uznemiruju ga. Ranije su ga okretale naopačke. Godine borbe sa svim posljedicama nasilja bile su teške. Borba je na momente izgledala uzaludna, ali uvijek, po pravilu, mučna. Danas je, ipak, priznaje, lakše iako u Trebinje ne voli da dolazi. I dalje se bori, a to je za njega suština.
Najprije je pomislio da je sasvim siguran da želi javno da priča o svemu što mu se dešavalo u periodu odrastanja, ali je na kraju, ipak, odlučio da mu ne otkrivamo identitet. Želi da njegovu priču čuju svi roditelji, nastavnici, profesori, pedagozi…
Ne može da se sjeti kada je sve tačno počelo, jer je počelo suptilno, tako da ni sam nije shvatao šta mu se dešava. Samo se sjeća da je počeo da mrzi sebe, da se gnuša svog odraza u ogledalu, da mrzi svoje karakterne osobine, svoje ponašanje, doslovno svaki djelić sebe. Tako je zalutao i prije no što se istinski mogao pronaći, potpuno izgubio sebe, samopouzdanje, smisao… Postajao je anksiozan iako tad sa sigurnošću nije znao šta je to. Hvatala ga je tuga, melanhonija, bijes, mržnja. Sa zebnjom je počinjao svaki dječački dan, a svaki izlazak iz kuće bio je strašan izazov.
„Godinama su me ismijavali, nada mnom su demonstrirali silu, izmišljali bljuvotine o meni, krali su mi telefon, bacali torbu kroz prozor, lijepili su po školi moje slike… U naselju su me presretali u ulicama. Svi kraci koji su vodili ka gradu bili su pokriveni grupicama dječaka koji su se tu okupljali i čekali me, udarali, gađali kamenjima, dobacivali i nazivali pogrdnim imenima. Bio sam mali i smatrao sam da sam ja kriv što sam drugačiji, da sam kriv što me niko ne voli, da sam ja kriv što ne žele da se druže sa mnom i da je, donekle, normalno da se prema meni tako ophode. Meni su tada slomili krila“, priča Bojan bez prekida, baš kao da je dugo imao spreman govor, ali nije imao kome da ga ispriča.
Prisjećao se. Dugo smo pričali u sigurna četiri zida. Izgledalo je kao da je cijelo djetinjstvo ispričao u tih nekoliko sati razgovora. Nekih se događaja sasvim jasno sjeća.
„Recimo, uzeli bi me, stisnuli i onemogućili da mrdam i tako bi me držali pred razredom. Ostali đaci bi gledali i smijali se. Nikome nije palo na pamet da bi to moglo biti vršnjačko nasilje. Sjećam se, jednom sam kupio neke patike. Dogovorili su se da na smjene ulaze u učionicu i ponaosob se ismijavaju mojim patikama”, priča on.
Strah od susreta sa nasilnicima
“Na fakultetu mi je autobuska stanica bila trauma, jer sam se plašio da ću na njoj sresti nekoga od njih (onih koji su ga zlostavljali prim.aut). Mijenjao sam plan odlaska kući nadajući se da u pet sati ujutru nikoga od njih neće biti na autobuskoj. Kada bi mi roditelji slali torbu autobusom, ja sam slao sestru da izađe po to, jer sam se dugo plašio da ih ne ugledam“, prisjeća se Bojan.
[stextbox id='naslov’ caption='Jeziv osjećaj nepripadanja’]“Teško mi je padao taj stid ljudi koji su bili u mom društvu. Nisam imao s kim da izlazim, niti da slavim nove godine, školske odmore sam provodio u učionici, uglavnom. Na ekskurziji su stavili jednog momka sa mnom u sobu, a on se pred svima naglas pobunio – ja neću s njim. I tako je bilo. Ja sam ostao sam u sobi i bilo me je sramota da kažem da sam sam. Osjećaj nepripadanja je bio jeziv. Nisam shvatao zašto me odbacuju. Ojećao sam da je muškarce sramota da se nalaze u mom društvu, a s druge strane sramota me je bilo da se družim sa djevojkama, jer su me svakako etiketirali u društvu i ismijavali zbog toga što se jedan muškarac druži sa djevojkama.”[/stextbox]
Dugo je, kaže, pokušavao da shvati zašto je to tako, zbog čega se baš prema njemu ponašaju tako strašno.
“Ja sam od malih nogu imao drugačija interesovanja i niko nije postojao u to vrijeme ko bi me ohrabrio i rekao – pa dobro je što si ti drugačiji i poseban. Ja sam volio da pjevam, plešem i glumim, zanimala me je televizija, predstave, filmovi, nešto što druge momke nije zanimalo. Nisam igrao fudbal i nije me zanimao sport i kao takav nisam se uklapao u okolinu, vršnjaci su me odbacivali. U osnovnoj školi je bilo teško, u srednjoj još gore. Tu sam osjetio prave zvijeri“, nastavlja priču on.
Zbog svega je, kaže, bježao od sebe, od svojih želja, od onoga što je u suštini. Lutao je i svjesno išao putevima na kojima je bio nesiguran. Sve s ciljem da bi se dopao drugima. Dugo mu je trebalo da shvati da to nije način.
„Volio sam da pjevam i išao sam na festivale, ali sam odustao od svega toga, jer sam znao da će u publici biti petoro ljudi koji će mi dobacivati i ismijavati me pred roditeljima koji su došli tu da budu ponosni na mene. Trudio sam se da sakrivam stvari koje me zanimaju, trudio sam se da ne pričam o tome, već da pričam o nečemu što me uopšte ne zanima. Pokušavao sam da igram fudbal, da gledam fudbal, čak da se oblačim kao ostali, da budem ono što nisam. To je bila čista shizofrenija“, priča.
Budući da mu niko nije govorio o vršnjačkom nasilju, dok ga je, činjenica je, preživljavao i trudio se da ga sakrije od sebe i drugih, život mu je postajao užasan, a djetinjstvo nepovratno izgubljeno.
Od svega je imao samo strah i strašan stid. Stidio se sebe.
Ćutnja nije zlato
Sramota da neko sazna sa čim se suočava jedan izgubljeni dječak bila je veća od svih fizičkih boli, od svih udaraca, od pogrdnih riječi koje su mu odzvanjale u glavi. I zato je ćutao. Ćutao bi možda i danas da nije otišao iz Trebinja i na sve načine pokušao da sebi pomogne. Tek sad, kaže, spreman je, donekle, da priča o svemu što mu s dešavalo. A da je sreće, uradio bi to i deceniju prije.
Manje je, vjerovao je tada, bolno bilo ćutati. Zato se danas kaje. Da se vrati na početak sve bi, kaže, drugačije. O onome što je sam preživljavao i prikrivao sada bi govorio svima – roditeljima, nastavnicima, drugarima. Inicirao bi na časovima, kaže, priču o vršnjačkom nasilju. Ne bi se skrivao i lažno smijao kako bi stvorio privid da je sve normalno.
Smatrao je tada da samo ludi idu kod psihologa, a zatražiti pomoć od roditelja ili nastavnika, koji ništa ne slute, bilo je za njega nemoguće.
„Mene je bilo sramota reći roditeljima šta sam sve preživljavao, a ne da kažem nastavnicima. Možda bi mi nastavnici i pomogli, ali ja nisam imao snage da im to kažem. Prema meni su se uzašno ponašali i na času, mislim da su nastavnici mogli to da vide. Mene je bilo sramota samoga sebe, bilo me je sramota da to zna moja porodica. Bio sam vješt u prikrivanju. Jako teško mi je padao odlazak u školu. Jedva sam čekao petak da pobjegnem od škole, ali ne da uživam sa društvom iz ulice, već da pobjegnem od svih i da se zatvorim sa kompjuterom u sobi u virtuelnom svijetu“, nastavlja svoju ispovijest Bojan i dodaje – „Jedna mi je profesorka u srednjoj školi rekla da smatra da sam ja shizofreničar i da je moj smijeh shizofren i na tome se sve završilo. Sjećam se i jedan profesor je rekao – nemoj se praviti više feminiziran nego što jesi. To su čuli svi đaci i počelo je ismijavanje. E sad, kako ja tako jednom profesoru da kažem da ja imam problem.“
Nevjerovatna je činjenica da mene neko može da voli
Sada živi u Srbiji. Tu je završio fakultet i počeo da radi. Veliki grad i daljina Trebinja povratili su mu nadu da će mu krila možda ponovo izrasti. Daleko od Trebinja je prvi put shvatio da možda i nije zaslužio bolno odrastanje. Shvatio je da, ipak, nije on kriv što je bio žrtva klasičnog vršnjačkog nasilja, da nije on kriv što nije bio prihvaćen. Doduše, nije postojao niko ko bi sve ono što mu se dešavalo i zvanično okarakterisao kao čin vršnjačkog nasilja i ukazao mu na problem.
Dugo ga je sve mučilo, priznaje, i poslije odlaska na studije. Ali je radio na tome da se izdigne iznad svega, razgovarao sa stručnim ljudima, ubjeđivao sebe, razgovarao sa sobom… Čak je, kaže, bilo faza kada je i tamo pokušavao da primijeni nekadašnji obrazac ponašanja, pa je iz straha od ponovnog odbacivanja, radio stvari koje nije želio. No, ubrzo bi shvatio da će zalutati.
„Ja ovdje nikada nisam doživio ništa slično. Bilo mi je nevjerovatno da se dopadam djevojkama, da žele da budu sa mnom, da me gledaju kao muškarca, nevjerovatna je bila činjenica da mene neko može voljeti. Prosto, to je bio šok. Još uvijek se borim s tim i teško mi je i danas da to u potpunosti prihvatim“, kaže Bojan i poručuje svim roditeljima, nastavnicima i prijateljima – pravo je vrijeme da razgovarate sa svojom djecom.
„O ovome se ne smije ćutati”, zaključuje.