U istočnoj Hercegovini nema u potpunosti autovanih LGBT osoba. Neke od njih su autovane samo u krugu porodice ili bliskih prijatelja. Neke nisu spremne ni na to. Autovanje sa sobom nosi i negativne i pozitivne posljedice, kažu u Sarajevskom otvorenom centru (SOC).
Raspoloženje građana Trebinja, kada je u pitanju odnos prema LGBT osobama i povorci ponosa u BiH, imali smo priliku da vidimo još u septembru prošle godine, kada smo u razgovoru sa građanima zaključili da oni u povorci ponosa vide prijetnju za porodične vrijednosti.
Događaj koji je trebalo da se posmatra kao manifestacija prava na različitost, u Hercegovini je naišao na veliki otpor. Na otpor uglavnom nailazi i priča o LGBT osobama i njihovim pravima.
Amina Imamović iz Sarajevskog otvorenog centra kaže za “Direkt” da je jasno da većina društva na LGBT osobe gleda negativno i da zbog straha te osobe uglavnom odluče da se ne autuju u javnosti.
“One se plaše odbacivanja od strane porodice, prijatelja, plaše se otkaza na poslu, nasilja – psihičkog, fizičkog i ekonomskog, svih vrsta nasilja. To su nekako najveći razlozi zašto se LGBT osobe odlučuju da ostaju neautovane iako nas to dovodi do različitih slučajeva kada vodimo neke polovične živote, da smo aut nekim ljudima, a drugima nismo. To je, naravno, u redu, jer je to na kraju krajeva lična odluka svakog pojedinca”, smatra Imamović.
Budući da u Hercegovini nema dovoljno događaja koji bi osnažili, ohrabrili i uvezali LGBT zajednicu, LGBT osobe iz Hercegovine pomoć traže negdje drugo. U Sarajevskom otvorenom centru najčešće im je trebala psihološka pomoć.
“Nama se zajednica iz Hercegovine obraća za pomoć. Drago nam je što smo koliko-toliko došli do njih. U Sarajevu je možda iole lakša situacija, kada je u pitanju život LBGT osoba, ali to, naravno, ne znači da nema problema. Nekako je lakše živjeti u Sarajevu i u mjestima gdje se neki događaji dešavaju u odnosu na Hercegovinu. LGBT tu u stvari nemaju prostor i nemaju događaje gdje bi se mogli družiti i osnaživati”, navodi Imamović.
Helsinški odbor za ljudska prava uz podršku Američke ambasade realizovao je projekat „Nevidljive manjine“. U fokusu je bila zaštita i promocija ljudskih prava LGBT osoba u BiH, kroz izradu dokumenta lokalnih akcionih mjera. Dokument je predočen i lokalnoj vlasti u Trebinju.
Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora navodi da su njihova iskustva u radu, pak, gotovo ista u svim lokalnim zajednicama.
“Prije dvije godine mi smo radili u većim zajednicama poput Bijeljine, Banje Luke, Tuzle, Sarajeva, Zenice, Prijedora… Lokalne zajednice sa kojima smo sada radili, a među kojima je i Trebinje, se u nekoj velikoj mjeri ne razlikuju od nekih koje se smatraju otvorenijim. Trebinje se smatra zatvorenijim, generalno, i za slušanje o problemima LGBT osoba”, kaže Ćuskić i dodaje da u svakodnevnom životu ove osobe doživljavaju diskriminaciju.
“Najveći problem je što ne postoji povjerenje u širu društvenu zajednicu pa LGBT osobe ne mogu ni da podijele svoje probleme, niti da se uključe u zajedničko rješavanje”, kaže ona.
Šira društvena zajednica sklona je mišljenju da u Hercegovini LBGT osobe i ne postoje. To je zabluda, kaže Ćuskić.
“Takav generalni stav postoji zbog nedostatka povjerenja u institucije, organizacije civilnog društva i medije. LGBT osobe se ne usuđuju prijaviti nasilje, fizičko i psihičko, te diskriminaciju i zbog toga se smatra da oni ne postoje. Nisu autovane, nisu vidljive, to su još uvijek ranjive grupe koje ne mogu da govore javno o svojim problemima i zbog toga šira društvena zajednica smatra da u ovim lokalnim zajednicama i ne postoje”, navodi Ćuskić.
Od 2016. godine postignut je formalni napredak u smislu pobljšanja zaštite ljudskih prava LGBT osoba, ali u praksi, zaključuje ona, nemamo konkretne slučajeve gdje su oni koji su činili nasilje nad LBGT osobama sankcionisani.