“Žao nam je što ste naše, a ne vođe naših neprijatelja”, glasila bi adaptirana rečenica iz testamenta Pantelije Topalovića. Dočim drugoj – ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti, ni posle četiri decenije, ne bi imalo ništa da se doda. Had nije intelektualno uvredljiv kao život ovde. Nedelja iza nas je to pokazala.
Zvono telefona je početkom sedmice iz meditacije prenulo prvog čoveka.
“Željka je, šefe. Treba nam pod hitno nešto dobro da skrenemo pažnju naroda za ovu nedelju. Livne će predstaviti UKC kao kliniku Mejo. Čim ima sto godina, verovaće mu šta god da kaže i zaboraviti da nema dovoljno jastuka za pacijente. Ali, treba nam nešto ubojitije od molebana. Ovi moji iz službe su bez ideja. Najbolje što su smislili je da Višković kaže nešto o natalitetu. Ali, njemu se uglavno nasmeju i odu dalje. Čovek ne drži pažnju. Počeće opet da gunđaju o standardu i industriji, a ja nakon dolaska iz Amerike nemam živaca da o tome razmišljam”, rekla je uz uzdah, gotovo na ivici suza.
“Što jes’, jes’. Dosadni su sa tim kao da nemamo još toliko šuma i onoliku Elektroprivredu da prodamo. A do tada možemo da dižemo kredite do mile volje”, reče prvi čovek boljeg entiteta češkajući se po glavi. “Treba nešto ubojito. Nešto mislim, referendum bi mogli da potegnemo, to uvek dobro prođe. Odsudni trenutak, prelomna tačka, napad na identitet i nacionalni suverenitet, još pale masu. Samo da vidimo šta bismo to mogli da iskoristimo. Sad ću zvati onog malog u veću. Valjda se vratio iz Zanzibara dosad”, reče prvi i pozva potonjeg.
“Ma, šta kažeš? Pa koga je briga za tu zemlju, nek knjiže. Aha, da to tako predstavimo? Udar na nas, zapretimo izlaskom? Odlično. Stvarno vrediš svaku paru. A bogami si zaslužio i avion. Gde god hoćeš, na moj račun. Jeste, Željka će to ispeglati”, razgalamio se Mile.
“Idemo, opet u otcepljenje i referendum. Sad ću u Beograd, patrijarh, predsednik, ima da to upakujemo, da traje do izbora”, vidljivo raspoloženiji trljao je ruke prvi od trojice umiruće države.
“Željka, evo, našli smo. Ustavni sud je napravio sra…, neke gluposti. Doneli odluku da zemlju uknjiže na BiH. Ma, znam da nema veze, ali možemo to predstaviti kao da ima. Kako kome je bitna kad ljudi odlaze? Ma ko ih je…msm, da su nešto znali, bili bi u stranci. Neka idu i samo nek’ šalju pare ovamo. Jeste, kaži da je to udar na nas. Da, i spremi se da odemo u Beograd. Jeste, predsednik zove. Biće i Irinej. I upregni one tvoje. Nek’ jednom zarade platu. Reci, ako ne budu zapeli iz sve snage da ovo iznesu, sve ću ih zameniti. Tako im slobodno zapreti”.
I zaista, od premijera, preko pravih i izopštenih socijalista, ministara, do analitičara, svi su imali šta da kažu o opasnosti koja se nadvila nad tužnom republikom i junačkim narodom koji živi u njoj. Svojih pet minuta je dobio i malo poznati politički analitičar kome iz nejasnog razloga veruje renomirana novinska agencija, naslednica Tass-a. Elem, analizirajući situaciju, izvesni Kozomora je izjavio da tu pomažu samo radikalne mere i procenio da će i narod biti za to.
Ta procena se koliko sutradan pokazala kao potpuno pogrešna jerbo je Vučić rekao da zubi moraju da se stisnu dok još jedna tegoba ne prođe.
Dobra vest je, naglasio je, što će to da nas ojača, pa ćemo sa novom energijom i repariranim entuzijazmom, moći da čekamo zlatno doba koje je u Srbiju već stiglo. Najavio je, doduše, da je upozoren da će sad krenuti da nam oduzimaju šume i vrtiće, ali, što se njega tiče, trpećemo sve dok štale ne diraju, Važno je da stoka ima gde da se smesti. Stanovništvo odavde i tako beži glavom bez obzira. Ovu pesmu su već slušali.