„Bilo je to tužno vrijeme. Okupilo se na desetine stanovnika Bileće i sa sjetom su gledali odlazak voza u nepovrat“, prisjeća se Vido Mišeljić 29. maja 1976. godine, kada je iz ovog malog hercegovačkog mjesta ispraćen posljednji voz. Željeznička uskotračna pruga bila je kičma na koju se naslanjao život Bileće. Preko nje je, između ostalog, dolazila roba za potrebe „Kovnice“, „Bilećanke“ i „Mlina“, isporučivalo se željezo za nikšićku Željezaru, išlo se u svijet.
Nakon tog dana u Bileći više ništa nije bilo isto. Nestao je cijeli jedan svijet satkan od dočeka i ispraćaja ljudi i robe. Nestala je živa poveznica između Nikšića, Bileće, Trebinja, Huma i Čapljine, a željeznička pruga danas živi jedino na crno-bijelim fotografijama i u pričama stanovnika. Kroz vrijeme plovimo sa Bilećaninom Vidom Mišeljićem.
-Uskotračna pruga širine kolosjeka 760 mm, na relaciji Gabela-Hum-Trebinje, puštena je u saobraćaj 1901, dok je pruga na relaciji Trebinje-Bileća proradila 20. decembra 1931. godine. Međutim, uslijed izgradnje sistema Hidroelektrana na Trebišnjici, 1959. godine ova pruga je izmještena, a radovi na njoj završeni su 1964/65. godine. Pruga Bileća-Nikšić puštena u saobraćaj 12. jula 1938. godine – sjeća se Vido.
Kako kaže, postojala su četiri glavna kolosjeka i dva pomoćna na kojima se vršio utovar uglja uglavnom za potrebe Željezare Nikšić.
– Negdje do osamdesetih godina bila je jaka frekvencija saobraćaja kroz željezničku stanicu, jer nije bila razvijena putna mreža. Ako se dobro sjećam, u vremenu od 24 sata kroz Bileću su u oba pravca prolazila 32 voza: dva motorna, četiri putnička, jedan lokalni, a ostalo se odnosilo na teretni saobraćaj – pamti Vido.
Hiljade i hiljade tona robe u vidu sirovina i gotovih proizvoda tada je prolazilo iz Bileće i u Bileću. Gatački ugalj išao je u Željezaru Nikšić, ali i prema drugim kupcima na nivou Bivše Jugoslavije. Kroz Bileću su svakodnevno prolazile nekolike kompozicije starog otpada, željeza.
Na stanici je radilo na desetine, a možda i na stotine Bilećana – ukrsničara, skretničara, mašinovođa, ložača, vozovođa, kočničara, konduktera, otpravnika vozova, pomoćnog osoblja, pružnih radnika, čuvara pruga, šefova stanice i nadzornika pruge.
Osim njih, i drugi stanovnici nalazili su načina da na stanici zarade svoje parče hljeba. Tako je jedan od simbola bilećke željeznice bio i slastičar Uzeir Eminović, koji se svakodnevno, sa dolaskom vozova, pojavljivao sa svojim slatkišima poredanim na drvenoj kutiji koju je nosio oko vrata.
– Voz se zadržavao od 10 do 15 minuta i svi su kupovali od njega. Tu je bila i česma, ljudi su sipali vodu u boce da je nose sa sobom. Dolazila je direktno sa izvora, a slovilo je da nigdje nije bilo ljepše, hladnije i pitkije vode – sjeća se Vido Mišeljić.
Željeznička stanica u Bileći sastojala se od sljedećih objekata: na samom ulazu, sa desne strane, postojala je stražara za skretničare. Tu su okretali vozove sa jednog na drugi kolosjek. Sa lijeve strane nalazila su se dva magacina. Stanična zgrada imala je dva stana, u prizemlju je bio šef stanice i otpravnici vozova, te blagajnik i drugo pomoćno osoblje. Iza stanične zgrade nalazio se javni toalet, kao i bife gdje se mogla popiti kafa i rakija. U produžetku je bila zgrada u kojoj je stanovao nadzornik pruge, te zgrada u koju su bili smješteni radnici koji su opskrbljivali parne lokomotive.
– Kad bi došao voz, lokokomotiva bi se otkačila od njega, prišla bi na mjesto gdje se utovarao ugalj i gdje se opskrbljivala vodom. Na samom vrhu nalazila se okretaljka, bila je specifična i jako rijetka na prostorima bivše Jugoslavije. Voz bi došao iz pravca Trebinja, mašina bi se otkačila, ušla bi na okretaljku, dva radnika bi okrenula mašinu na kružnoj šini i mašina bi prešla na takozvani prvi dio voza i išla u drugom pravcu, prema Nikšiću. To je malo zbunjivalo putnike – s osmijehom priča Vido.
Preko okretaljke je išao i jedan industrijski kolosjek u tadašnji „Mlin“, a njime je u teretnim vagonima dolazila pšenica.
Željeznica je tada bila i glavno prevozno sredstvo đaka s obzirom na to da autobuski prevoz još uvijek nije bio uveden. Dobar dio njih išao je u školu u Trebinje. Najmanje ih je bilo iz Bileće, a već u Mirušama bi ušli oni sa područja Koravlice, dok bi u nastavku puta voz „kupio“ đake u Rogačevićima i Kljakovici. Iz Dubočana su zajedno išli radnici i đaci, koji su se prethodno prevozili lađom preko Bilećkog jezera. Zatim je voz uzimao putnike u Parežu, Grančarevu, Lastvi (sa područja Lastve, Nudola i Korjenića), Arslanagića mostu (sa produčja Necvijeća i Gornjeg i Donjeg Vrbna), a isto tako i sa pravca Hum-Trebinje, odakle bi išli i radnici i đaci.
– Ustajalo se u 3 sata, a voz bi iz Bileće polazio u 3 časa i 50 minuta. Iz Trebinja se vraćao u poslijepodnevnim časovima, oko 17 časova, a u ljetnom periodu i kasnije. Dosta đaka je ulazilo već u Mirušama, tako da je u Lastvi već bila gužva. Na relaciji Bileća-Trebinje išlo je više od 50 njih, a voz koji je dolazio iz pravca Huma bio je još puniji – sjeća se Vido školskih dana.
Ukidanje pruge
Te 1976. godine vlast je rekla da ova uskotračna pruga nije rentabilna. Mnogi su ovaj potez vidjeli kao politički atak na ukidanje veza istočnog i zapadnog dijela bivše republike, jer je u to vrijeme došlo i do ukidanja uskotračne pruge na relaciji Hum-Zelenika, Hum-Dubrovnik i Sarajevo-Ustiprača-Višegrad-Čačak. Ostala je samo pruga Zagreb-Vinkovci-Beograd.
Njenim gašenjem, mnogi su ostali bez posla. Oni koji su bili blizu penzionisanja, odlazili su u prevremenu penziju. Neki su se teško mirili sa tim što napuštaju željeznicu, pa su odlazili tamo gdje je bilo željezničke pruge, u Nikšić i Podgoricu. Jedan dio radnika posao je, pak, našao u tadašnjem Tekstilnom kombinatu „Bilećanka“ čiji su pogoni izgrađeni baš na ovoj željezničkoj stanici.
Među njima je bio i Ratko Komnenić. Na stanici je radio kao otpravnik vozova, a kasnije je postao finansijski direktor „Bilećanke“. Promijenio je zanimanje, ali ne i radno mjesto – sjeo je u istu kancelariju u kojoj je provodio svoje otpravničke dane. Pamti ih kao veoma teške, ali ipak lijepe, ispunjene druženjem i putovanjima.
– Naš posao je bio vrlo težak, odgovoran, ali i dobro plaćen. Radilo se u smjenama od po 12 i 24 sata, a prije toga i od 18 do 96 sati, jer nije bilo dovoljno otpravnika. Kada bi jedan od nas išao na odmor, dolazili su iz drugih gradova na zamjenu. I taj jedan iz Podgorice imao je platu sa dodatkom na odvojeni život višu dva puta nego tadašnji predsjednik Crne Gore Blažo Jovanović. I mi smo imali platu negdje blizu tadašnje dvije plate predsjednika Opštine, jer je postojao dodatak na noćni rad i na otežane uslove rada. Ipak, prevaguju lijepe uspomene. Mi iz iste smjene smo se družili, svake subote smo bili u Bileći, Trebinju, Podgorici ili negdje na moru. Imali smo i režimske karte sa kojima je bio jeftin prevoz za željezničare, pa smo 59- te išli u Trst, Milano, Rim, Veneciju ili u Beč na utakmicu – priča Ratko.
Otac mu je, takođe, bio željezničar, a presudni trenutak za to da ovo tada bude i Ratkov životni izbor bio je odlazak kod šefa stanice Anta Papića.
– Kada me je otac odveo kod pokojnog Anta, sjedao je čovjek ovako. I kad sam vidio kod njega četvrtasti zlatni sat, poželio sam da se i ja zaposlim tu. Kasnije smo, eto, i dobili željezničke satove marke Zenit – prisjeća se Ratko.
Osim što su izgubljena brojna radna mjesta, gašenje pruge prekinulo je mnogim hercegovačkim selima veze sa svijetom, jer drumski saobraćaj još uvijek nije bio zaživio. Tako su, gledajući od Bileće prema Trebinju, „odsječene“ ostale Miruše, Rogačevići i Kljakovica, a prema Nikšiću Petrovići, Vraćenovići, Vilusi i Trubjela. I privreda hercegovačkog kraja tada je počela da se gasi.
Stanica danas
Danas na bilećkoj željezničkoj stanici potpuno druga slika. Neki od njenih objekata sada imaju potpuno drugu namjenu. Stanična zgrada pretvorena je u motel, ali je njen spoljašnji izgled skoro potpuno očuvan.
Pogoni „Bilećanke“, nastali nakon ukidanja pruge, nisu isti, jer ovog tekstilnog giganta već odavno nema. Ugašen je, a u jednom njegovom dijelu rade male tekstilne fabrike. U jednom od objekata sada je svadbeni salon. Ispred njega i dalje stoji čuvena česma sa prepoznatljivom hladnom vodom – odoljela je zubu vremena. Doduše, izmijenjenog izgleda. Na njenom vrhu simbolično je postavljena mala kamena lokomotiva.
Jedino je maleni objekat u kome je bio stanični bife sačuvao istu namjenu – u njemu se i sada nalazi kafana.
Nekada jedinstvena okretaljka potpuno je zapuštena. „Mlina“ više nema. Na asfaltiranom putu između njega i okretaljke samo je djelimično vidljiva nekadašnja kaldrma sa šinama preko kojih se u vagonima vozilo žito.
Pa čak i ako ste rođeni godinama nakon ukidanja ove pruge i niste imali priliku da je vidite u svom njenom sjaju i udahnete njen upečatljivi duh, dok stojite na mjestu gdje je nekad postojala, ne možete se oteti tužnom utisku. Pitate se kako je moguće da je 50 godina unazad sve to bilo tu, a danas ničeg nema.
Danas, ovo je samo groblje uspomena sa kojeg možete gledati u daljinu i zamišljati sve te vozove koji su, izgleda, odavde zauvijek otišli.