Dragana Samardžića u Berkovićima znaju kao Šefa. Sreli smo ga u jednom berkovićkom kafiću. Baš je obavljao svoj ritual – kafa, pokoji tiket, poneka šala i tako ukrug. Kuća mu je u blizini, pa mu je ova kafana najzgodnije mjesto u koje može otići kada poželi da promijeni zidove.
Nakon amputacije noge Draganu je kretanje znatno otežano, ali je za njega dragocjeno, jer je skoro cijeli život na insulinu. Vjeruje da je sreća u nesreći to što je dijabetes dobio kao dijete, pa nije u potpunosti shvatao šta ta bolest nosi.
“Stavio sam protezu koja me dobro služi. Savladavam sve prepreke i pokušavam da što manje tražim pomoć pri hodu i izlasku iz kuće. Ono što mogu sam, to odradim. Želim da svi u društvu znaju da imam dijabetes, da bi mi, u slučaju neke komplikacije, mogli pomoći. Ne želim to da krijem”, započinje Dragan svoju priču za “Direkt”.
Od 2005. godine vodi lokalno udruženje osoba sa invaliditetom u Berkovićima. Posljednje vrijeme aktivnosti su sve rjeđe, novca nema, a nema ni ljudi, kao ni volje onih rijetkih koji su tu ostali. Sredina je mala i bez perspektive, a izazovi u njoj za osobe sa invaliditetom sve veći.
Ova mala hercegovačka opština dijeli sudbinu svih nerazvijenih mjesta u BiH. Mladi odlaze, a stari nemaju mnogo izbora. Život se uglavnom sveo na poljoprivredu i stočarstvo.
„Veliki su problemi u Berkovićima, i za omladinu i za osobe sa invaliditetom. Ovo je nerazvijena opština, nema nikakve industrije gdje se omladina može zaposliti. Po završetku srednje škole svako gleda kako da ode odavde. Idu u Trebinje, Banjaluku… Šta će, ovdje se mogu uvijek vratiti“, kaže Dragan.
Za one koji nisu u prilici da rade baš svaki posao problemi su veći.
„Nema, to je baš veliki problem i svako se mora snalaziti lično“, dodaje.[alert type=”transparent” sc_id=”sc221085713969”]Dragan kaže da je u dugogodišnjoj borbi sa bolešću prošao kroz gotovo sve zdravstvene ustanove u okruženju, a sa posebnim divljenjem se prisjeća nedavnog boravka u Zavodu za fizikalnu medicinu “Dr Miroslav Zotović” u Banjaluci. “Posebnu zahvalnost moram iskazati Željku Mariću, Danijelu Šariću i Branki Jeftić. To su divni ljudi i profesionalci”, kaže Dragan. [/alert]
Sve je na upit
Institucionalne i zvanične podrške za osobe sa invaliditetom skoro da i nema, već je sve svedeno na dobru volju onih koji odlučuju. Razumiju problem, kaže Dragan, i izađu u susret.
„Opština daje koliko može – dali su mi auto i vozača, i za Banjaluku i za Trebinje, čak ako mogu i finansijski mi pomognu da prevaziđem neke probleme. Nema tu, ipak, neke organizacije, jer je sve na upit, da li neko hoće, da li neko može“, smatra Dragan.
U maloj opštini poput Berkovića za stanovnike je ključan rad Doma zdravlja, iako je ranije bilo govora o njegovom gašenju. To bi bio kraj i ove opštine, uvjeren je naš sagovornik.
„Mi bismo za svaki lijek trebali ići u Bileću ili Trebinje. To je nama problem. Nema ni autobuskih linija, nema ništa. Vi onda morate naći prevoz, a i to treba da se plati. Primanja su mala, šta će čovjek koji prima 200 maraka može – pa ništa“, zaključuje Dragan.
Arhitektonske barijere u glavnim institucijama ove opštine su riješene aktivnostima udruženja prije nekoliko godina, ali su ostali brojni drugi problemi. Najveći su, zaključuje Dragan – kako naći zaposlenje, dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, ostavariti pravo na obrazovanje i izdići se iznad apatične sredine.