Svaki vid nasilja ostava posljedice na žrtve, a seksualno zlostavljanje na random mjestu, koje se dešava i u istočnoj Hercegovini, može da bude utoliko teže, jer žrtve je većinom sramota i pričati o tome. Branislava Popović, psihologinja i psihoterapeutkinja, s kojom smo razgovarali, kaže da je potražiti pomoć hrabar i težak korak, ali donosi olakšanja, tako razgovor može biti ljekovit i za žrtve seksualnog zlostavljanja.
Pošto se o seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu, malo ili gotovo nikako ne govori, a ono je duboko ukorjenjena u društvu, o čemu smo ranije pisali, potražili smo savjete od psihologinje Branislave Popoović kako možemo pomoći osobama koje se nađu u takvoj situaciji, da li je za njih ljekovit ostanak ili promjena radnog mjesta, ali između ostalog i kako ohrabriti osobe koje sada preživljavaju seksualno zlostavljanje na random mjestu.
Šta je najvažnije, kako pomoći osobama koje su preživjele seksualno zlostavljanje na radnom mjestu?
Vrsta podrške trebalo bi da pruži adekvatan odgovor na potrebe koje su trenutno ugrožene kod osobe koja je preživela zlostavljanje. Obzirom da govorimo o zlostavljanju, da bi proces oporavka mogao početi, ključno je da osoba bude bezbedna i zbrinuta. Fizička bezbednost najčešće nije dovoljna da se neko ko je doživeo ovakvo iskustvo oseća i psihološki sigurnim. Vraćanje doživljaja sigurnosti i prevazilaženje doživljaja bespomoćnosti jesu važne teme na kojima radimo sa osobama koje su doživele ovu vrstu traumatskog iskustva. Radne kolege, prijatelji, porodica mogu pružiti podršku u ovom procesu osobi i na taj način pomoći da se spreči doživljaj izolovanosti i odbačenosti.
Kako radne kolege, prijatelji I porodica mogu pružiti podršku žrtvi seksualnog zlostavljanja, a da je pritom dodatno ne povrijede?
Žrtve seksualnog nasilja često stid i krivica sprečavaju da se obrate za pomoć. Boje se osude i odbacivanja, stigme. U radnom okruženju da će ih izbegavati zbog pretnji ili straha od otkaza. Adekvatna podrška koju osoba dobije u neposrednom okruženju je obično prvi korak. Ta podrška može se ogledati u spremnosti da saslušate ili budete dostupni za slušanje ili razgovor. Jednostavno empatično prisustvo i spremnost da se čuje i pruži podrška. Prihvatanje i povezanost kroz svakodnevne aktivnosti i rutine može pomoći da se uspostavi doživljaj sigurnosti.
Da li se razlikuje pristup pomoći za žene i muškarce žrtve seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu, obzirom da oni drugačije i gledaju na seksualno zlostavljanje?
Predrasude i strereotipi o rodnim ulogama i očekivanom ponašanju jednih i drugih negativno utiču na prepoznavanje i otvaranje osoba koje su doživela ovakva iskusta. I jedni i drugi se nose sa rizicima i izloženošću osudi ili podsmehu pri donošenju odluke i osnaživanju da otvore priču o tome što su doživeli. U osnovi, iako se stereotipi razlikuju, strah, stid i krivica su najčešće prisutni i kod jednih i kod drugih.
Da li se osobama koje su preživjele seksualno zlostavljanje na poslu savjetuje ostanak na istom ili možda promjena radnog mjesta, šta je za njih ljekovito?
Ukoliko je osoba sada bezbedna, nema jedinstveno ispravnog odgovora. Za neke ljude, vraćanje na radno mesto može imati dobar efekat. Pogotovo ako imaju
podršku radnih kolega, ako se osećaju prihvaćeno i povezano sa njima. Za druge suočavanje sa podsetnicima može biti preplavljujuće, prerano, nemaju adekvatnu podršku na tom mestu…Postoje i one osobe koje će delovati kao da se ništa nije dogodilo, kao da su otcepile svaku emociju. Mehanizmi kako se ljudi nose sa prevazilaženjem traumatskog iskustva su različiti. Nema jedinstvenog ,,pravog“ puta, a svaki je izazovan i težak i dobro je da postoji stručna podrška kako bi osoba mogla da razume procese koji se odvijaju u njoj. Razumevanje sosptvenih unutrašnjih procesa tokom prorade traumatskog iskustva omogućava osobi da prati svoje trenutne mogućnosti i potrebe i da u skladu sa njima donosi odluke o narednim koracima. Da čini najbolje za sebe i svoj oporavak.
Kakav uticaj na žrtvu može imati trauma od seksualnog zlostavljanja i kako se trauma može prevazići?
Ovakvo iskustvo najčešće se odražava na sve aspekte funkcionisanja osobe. Obzirom na intenzivan osećaj ugroženosti, najčešće se na početku javljaju promene na telesnom nivou, pojačana aktivacija autonomnog nervog sistema, praćena ubrzanim radom srca, ubrzanim disanjem, vrtoglavicom, nemirom, stomačnim smetnjama… Na nivou ponašanja, osoba može biti u borbenom modu, može biti sklona povlačenju ili u pasivnom, zamrznutom stanju. Može doći do promena u doživljaju sebe, drugih i sveta u kom žive. Slika sebe zna da bude izmenjena samoobezvređivanjem i osudom zbog određenog načina reagovanja. Važno je da razumemo da reakcije u traumatskoj situaciji često nisu pod našom kontrolom, nemam nikakvu mogućnost izbora niti uticaja na njih.
Upravo zato je važno da osoba koja je bila izložena zlostavljanju razume nemogućnost kontrolabilnosti i izgradi prihvatajući odnos prema sebi. U odnosu prema drugima najčešće se javlja problem nepoverenja. Gubitak poverenja u druge otežava mogućnost traženja podrške i pomoći. Zato je važno da podrška koju nudimo osobama koje su doživele traumatsko iskustvo bude nenametljiva, ali dostupna u dužem vremenskom periodu i u skladu sa njihovim potrebama. Sve promene koje se dešavaju utiču i na funkcionisanje u partnerskim, prijateljskim i roditeljskim ulogama. Adekvatna podrška može prevenirati komplikovanije smetnje ili smanjiti negativan efekat traumatskog iskustva.
Imate li poruku za sve one koji možda prolaze kroz seksualno zlostavljanje, ali strahuju da to i kažu, kako da se izdignu iznad tog straha?
Niko ne zaslužuje niti je ičim mogao zaslužiti da doživljava takvo iskustvo. Isključivi krivac je onaj ko vrši zlostavljanje. Prolaziti sam kroz ovakvo iskustvo je izuzetno teško, a teško je i pričati o tome šta nam se dešava. Važno je i zaista mnogo može pomoći razgovor sa nekim ko razume i može pomoći da i sama žrtva razume kroz šta prolazi. Potražiti pomoć je hrabar i težak korak, ali donosi olakšanja.