Igrali su se, baš su se igrali u prošloj nedelji. Institucijama, vrednostima i, na kraju, svima nama. Ali, njima je zabavno, a mi se ne bunimo. Tako da igra može i da se nastavi. Dok se oni igraju, mi bivamo izigrani.
Irinej je u nedelji iza nas odlučio da pokaže da crkva ne mora uvek težiti uzvišenom, takoreći nebeskom, kad joj na zemlji već tako dobro ide.
“Hajde da se zezamo”, rekao je zapanjenim arhijerejima okupljenim oko okruglog stola. “I da za ordenije predložimo Vučića i Dodika. Imamo ga koliko hoćete, deco moja, a njima znači. Znate već kako su sujetni. Sin Aca nam je toliko para dao iz budžeta da je to najmanje što možemo da uradimo. Pa ni porez ne plaćamo iako su se neki bunili, A i Mile će dati, nikad nije žalio. Ako mislite da je greh da u njihove ruke stavljamo takvu svetinju, morate znati da je biti ispravan postalo dosadno, deco moja. Druga su sada vremena. Ako hoćemo da crkva živi još osam vekova, moramo je spustiti na zemlju. I možda malo ispod. Moramo biti u fazonu: “okreni na igru, što ‘no kaže reklama. Otac Grigorije je bio mudar i u svetovnom prvi krenuo. Tek sad vidim da je bio u pravu”, objašnjavao je Irinej arhijerejima.
Zatečeni, domunđavali su se sveti oci između sebe. Jeste da se ne slažu, ali će u tihovanju negodovati. Uostalom, šta biste sad od njih? Da se žrtvuju? Da poste baš kad počinju slave? Odreknu svega, a samo što su kupili audi sa masažerom u sedištu? Pokažu bunt, a tako je ugodno kada su sa svima ortaci. Zar treba kao nekad Hrista da ih obuzme pravedni gnev i rasture tezge ispred hrama? Tja, to je tako passé. Uostalom, verovatno je i to iz njegove romansirane biografije. Kad smo mi prekrojili istoriju od pre 70 godina, zamislite šta su sve Jevreji uradili od one stare dva milenijuma, iz vremena Hrista?
Od tog vremena i mi imamo selektivno pamćenje, pa računamo da su posle Hrista došli Turci. Gde su Turci, tu je i prvi među njima, predsednik Erdogan, koga je Vučić ocenio kao najstabilniju kariku na Balkanu. Sa njim su u beogradski lanac trebali da se vežu i naši predsednici. Međutim, došlo je do zbrke u prevodu, pa su se, umesto za trilateralu, oni spremali za triatlon.
Budući nesložni, kakvim smo ih napravili, a možda i malo priroda potpomogla (jer je Bog odavno digao ruke) svaki je došao kako mu priliči. Mile na biciklu, Komšić plivajući, a Džaferović trčeći. Nekako su na vreme izdušili u Rači gde su ih čekala dva predsednika. Vučić je pominjao neku tajnu ruku koja od ’45 nije dala da se tu naravi most. Erdogan je najavio da će nastaviti trilateralni mehanizam na šta je Dodik rekao da će Komšić u drugoj rundi voziti bicikl jer je njega nažuljao. Džaferović je, trčeći, ostao bez daha, tako da još ne znamo šta će igrati u narednoj epizodi.
Kad smo već kod igranih serija, saga o trebinjskom aerodromu je nastavljena i u prošloj nedelji. Višković se poverio da, iako ima veliku glavu, ipak ne može sve da zapamti, ali može da zapiše. Kad proveri javiće o sudbini ove vazdušne luke u višedecenijskoj najavi. Time je razvejao sumnje mnogih, te potvrdio da se svrstava u red umnih jer je na njegovoj strani narodna mudrost koja kaže da pametan piše, a lud pamti.
Oni sluđeni su mogli da posmatraju kako im se igraju sa Skupštinom na kojoj će se razmatrati nekakva deklaracija značaja manjeg od referenduma čija nas senka još proganja. Ipak, Dodik je rekao da je trenutak odsudni, a mi smo okupili tim i, ukratko, ni bonska ovlašćenja nam ništa više ne mogu jer smo i dalje jači od sudbine.
I dok je naša sudbina da nas jedan jaše, na Kosovu je došlo do smene pa je uzjahao Kurti. Nastranu što se Dodik i Vučić rugaju Haradinaju i Tačiju da su ispali paceri izgubivši vlast (kad se, pa, na izborima menjala vlast? Nismo mi tam’ neka Švedska, što bi rekao Mile Murti), Kurti će uneti izmene i u naš spisak domaćih izdajnika. Pored Sarajevskih i Soroševih, sada su tu i Kurtijevi Srbi. A Milo se iz tihovanja zabrinuto javio: “Šta bi, kud nestadoše moji?
I tako, uz igru i molitvu, pesmu i trpezu, prođe i druga oktobarska nedelja. Na kraju nas je dočekala informacija da se izvesna Amerikanka, posle dve godine života u Hrvatskoj, vraća majci u Ameriku. Kaže da ne može više i da joj je Hrvatska ubila volju za životom i osećaj radosti.
Takve stvari se dešavaju kada se naprave kardinalne greške u izboru zemlje. Ono za šta joj je u Hrvatskoj trebalo dve godine, kod nas bi shvatila za tri meseca. Jer ovde, od lepog, imamo samo prirodu i vreme.