Za razliku od istorije koja ima tu osobinu da se ponavlja- prvi put kao tragedija, a potom kao farsa, naš je Baja endemičan, takoreći neponovljiv izdanak u ovom kutku sveta. Ipak, u poslednje vreme mu ne cvetaju ruže pa je za kratko vreme prešao put od Hogara Strašnog do Paje Patka.
On je, naime, donedavno egzistirao kao svojevrsni autoritet, a za neke čak strah i trepet. Međutim, sve su glasniji oni koji se podsmevaju njegovom robusnom liku i netesanom delu.
“Ja sam državnik. Ne mogu se oni tako zaj…zezati sa mnom. Ima Savetu bezbednosti i celom svetu da pokažem da, iako sam Mile, sa mnom nema cile-mile” viknuo je Baja ulazeći u državni avion kao da je njegov privatni i uplašivši zamišljenog službenika pored vrata.
“Bože, mora da se državnik zove baš zato što toliko do sebe drži i iz sve snage troši državne pare leteći od Bakinaca do Beograda i nazad, čas avionom,, čas helikopterom”, dumao je u sebi službenik. “Kažu da je helikopterom tresao šljive, a to samo pravi državnik može da priušti”, mudro je zaključio ovaj izdanak stare porodice ulizica koji se, kao takav, i mogao naći na tom mestu.
Elem, aterirao je prošle nedelje Mile virtuelno pred Savet bezbednosti i ambasadorima plastično objasnio zašto naš narod kaže: “Ko nas je kleo, nije dangubio”. Naime, teško ćete naći u Evropi (a valjda se sa njom merimo), takav narod koga što za nos, što za uši, decenijama vuku likovi kao Mile. Hajde što vuku, nego mu sve i raskućiše.
“Sreća pa ima odakle”, nadovezuje se prvi državni ministar Tegeltija, takođe jedan više anemični nego endemični izdanak našeg trulog sistema. Milijarda i po maraka od MMF-a, prava sitnica za vratiti. “Uostalom, još su naše šume, vode, poneki rudnik. Ima se još šta prodati. Važno je da sad preživimo. A vaša deca nek se nekako snađu kad budu vraćala. Ne možemo baš i o njima da mislimo, kad se za vaše blagostanje staramo i na grbači vas nosimo“. Ukratko, to bi bila platforma koje se drže Tegeltija&Co.
Dok jedan Tegeltija pregovara sa MMF-om o kreditu, drugom o glavi rade OHR i Američka ambasada. On je, inace, potpuno čist, takoreći, bez fleke na sumnjivom CV-u, ali su se iz čista mira nadovezali na njega. Od Mektića, preko neke Milijane čiju sestru treba da smesti u banjalučki sud, do OHR-a koji traži njegovu smenu kao bi se povratilo poverenje u treći stub vlasti.
Javnost je mogla da čuje snimak razgovora Tegeltije i koleginice mu. Da nam nisu rekli o kome se radi, pomislili bismo da sa prodavačicom cveća razgovara kočijaš i to mnogo pre nego što se njome pozabavio Pigmalion. Sve u svemu, bila je to još jedna epizoda u serijalu “Kako bagra uzurpira državu” koju, uz kokice, mirno gledamo već 25 godina.
Prošlost nam je tužna, ali ni u budućnosti neće cvetati ruže jer nam, sudeći po nekom javnom mnjenju i medijskim opservacijama, ona leži u rukama Nešića i Stanvukovića.
Dakle, biramo između dva lika, dva koncepta, koji se međusobno razlikuju, ali ne suštinski. Oba su retrogradna i ne donose transparentnost, jednakost, pravdu i jedan avangardni duh koji je preko potreban dobru koje ovde, doduše u tragovima, još obitava. Nama, uostalom, fale osobe sa uljudnošću i elementarnom kulturom. Sarajlije će, čini se, imati tu sreću da u javni diskurs vrate te kategorije. Za ostale, više sreće, izgleda, u narednom veku.
Zato ćemo, imajući na umu 29. novembar i sećajući se Anta Markovića, da potvrdimo istinitost njegovog proročanstva da svoje zablude plaćamo siromaštvom i pozcijom daleke periferije Evrope.
I nekako bismo tu spoznaju i prihvatili da nismo svesni da će ta cena za naše potomstvo biti još veća. Kako stvari stoje, oni će u svojoj zemlji biti najamni radnici.