Nakon višegodišnjeg maltretiranja i zloupotrebe, prešlo se na silovanje javnog servisa uz sasluženje znatnog broja privatnih medija. Javno je izdahnulo, a ono što je preostalo je ljuštura servisa koji će se podavati svakome ko ima dovoljno moći i para (ili i jednog i drugog) da ga iskoristi.
Da nas reč može ubiti rekao je još Branko Miljković. Na žalost, nije nas uputio da je trenutnu smrt daleko lakše podneti od trosatne indoktrinacije od strane čoveka koji ima sve odgovore, posebno ako pitanja napiše sam. I kao da nije bilo dovoljno jednom, repriza za sve one koji su izbegli mentalnu prisilu nas je uverila da se više nećemo lako skriti od medijskih poruka sa malih ekrana. U sledećoj fazi, paliće se sami (televizori, mislim) ili će se emitovati preko razglasa šipom republike. Beg će biti jedino rešenje.
Da nam bude lakše, u svemu tome nismo usamljeni. Ruska državna televizija je prošle sedmice uvela emisiju o Putinu pod nazivom: “Moskva. Kremlj. Putin.” u kojoj se sat vremena izražava neskriveno divljenje predsedniku supermenu i kojom je, kako je rečeno, izbalansiran program televizije “Rasija 1”. To je, naravno, u Banja Luci već nagnalo neke mozgove da ozbiljno razmišljaju o pandanu: “Laktaši. Bakinci. Dodik.”
Ipak, ono što se desilo RTS-u, javnom servisu u Srbiji, prevazišlo je do sada viđeno. Najpre su se, bez i jednog vidljivog razloga osim paranormalnog, na RTS-u odlučili za razgovor sa Dodikom u okviru vanredne emisije “Trećeg oka”. A potom i za dvodnevni prenos Vučićeve posete Kosovu gde se, uzgred budi rečeno, ništa spektakularno i nije dešavalo. Odsustvo tenzije na terenu nadomestili su priručni analitičari koji su pritisak dizali u studiju. Rezultat je dvodnevno maltretiranje koje će, ako ništa drugo, biti zabeleženo kao fenomen u analima političke propagande.
Kada u servisu ubjete komponentu javnog, pitanja nisu laka samo za predsednika, nego i za ministre, direktore, načelnike, pa sve do predsednika mesnih zajednica. Otuda, ni tradicionalno nezgodan razgovor sa novinarima agencije SRNA nije teško pao ministru unutrašnjih dela. Hvalio se Lukač iz sve snage rezultatima rada i nagovestio da je naša budućnost – policijska država. A, ako ste mislili da će se ministar unezgoditi zbog nerazrešenih ubistava, rafalne paljbe, miniranja, eksplozije i ostalih čuda koja su se u Banja Luci desila u poslednjih sedam dana, znači da niste obavešteni da javni interes odavno ne stanuje u uređivačkoj politici ovih medija.
To šta mislite i šta vama treba je nebitno u odnosu šta misle i šta treba onima koji vedre i oblače. Da nešto vredite, bili biste bar predsednik sindikata, ako već niste ministar, preovlađujuće je razmišljanje novinara i urednika čije buduće udobno mesto u nekoj od institucija zavisi od stepena iskazane servilnosti. Otuda je bilo lako izabrati stranu i javni pretvoriti u jadni servis.