Sa Dr Asimom Fazlagićem, predratnim direktorom Doma zdravlja u Gacku, pričali smo o tome kako iz njegovog ugla izgleda zdravstveni sistem danas, ali i naša zemlja u celini. Iako i dalje često odlazi u Beč, značajan deo godine provede u svom rodnom mestu.
Retki su periodi na ovim prostorima u kojim su kultura, tolerancija, odmerenost, obrazovanje imali primat nad bahatošću i neukošću. Otuda ne čudi što su vredni članovi zajednice i danas uglavnom u drugom planu. To se posebno odnosi na pojedince koji su tokom rata morali da odu iz svog grada. Kad bi se vratili, gotovo po pravilu, za takve nije bilo prostora, pa su njihovi kvaliteti i talenti za tu zajednicu izgubljeni.
Jedan od primera je dr Asim Fazlagić koji je do početka rata bio direktor Doma zdravlja u Gacku. Pod dramatičnim okolnostima je, u poslednjim trenucima, uspeo da napusti grad i da preko Crne Gore sa porodicom stigne u Makedoniju. Svoje dane u egzilu je prveo u Austriji, ali mu je srce ostalo u Gacku. Na naše pitanje zašto danas najviše vremena provodi baš u kući koju je obnovio posle rata kad može da bira destinaciju na kojoj će da živi, začuđeno odgovara: “Ovo je moj zavičaj. Ovdje sam rođen, tu sam odrastao. Ko ovdje može da ima veće pravo na život od mene? Ustav BiH, kao i ustav entiteta RS mi garantuju to pravo”, ističe on.
“Oni su meni tada izgledali kao čarobnjaci. Mladi i lepi, kulturni i ljubazni”, seća se svog utiska jedna stanovnica Gacka koja je kao dete zbog upale pluća bila smeštena u stacionar u kome su braća Asim i Suad Fazlagić radili kao mladi lekari.
Od tada se mnogo toga promenilo, Gacko odavno nema stacionar, stanovnika je sve manje, ali je dr Asim i dalje, kako kaže, sa svojim narodom.
“Moj narod su za mene ljudi koje poznajem cio moj život, dobri i požrtvovani, kulturni i uviđavni. To je moj narod. Ovde se družim sa ljudima sa kojima sam od djetinjstva. Mnogi mi, naravno, i nedostaju. A bez njih atmosfera nije ista”, kaže naš sagovornik.
Dodaje da nikada nije govorio za medije jer nije želeo da se eksponira, ali i da je nekada potrebno nešto reći.
Zdravstveni sistem je talac politike
Bio je ovo povod i da se osvrnemo na zdravstvenu zaštitu koja je u vreme pandemije bila na ispitu. Iz ugla dr Fazlagića ona je pokazala koliko smo i kao društvo na repu dešavanja.
“Kako zdravstveni sistem može funkcioniše ako nije jedinstven? U BiH postoji mnoštvo zdravstvenih sistema – Republike Srpske, Distrikta Brčko, Federacije BiH gdje jos imamo 10 podsistema u 10 kantona. Ta se nefunkcionalnost najbolje može vidjeti tokom pandemije. Zato je BiH po smrtnosti od korona virusa na trećem mjestu u svijetu, računato na 100.000 stanovnika. Sistem ne postoji i u raljama je politike. Dok god političari budu glasnogovornici zdravstva a ne zdravstveni radnici, nema ozdravljenja zdravstvenog sistema”.
Nekada je to bilo potpuno drugačije i mogli smo se ravnati i sa razvijenijim zemljama tvrdi dr Fazlagić:
“Možda nismo mogli usavršavati najviše nivoe medicinskih znanja zbog veoma skupe oprema za te djelatnosti, ali svi ostali nivoi zdravstvene organizacije i znanja medicinskih radnika, bili su izvanredni. Navešću primjer iz 1972. godine kada je kod nas proglašena epidemija velikih boginja. Medicinski radnici su u cijeloj zemlji udruženo radili na suzbijanju epidemije. Dr Ana Gligić, epidemiolog iz Beograda je rukovodila akcijom na nivou države i od izbijanja epidemije do njenog završetka nije protekao ni čitav mjesec dana. Cjelokupno stanovništvo Jugoslavije je u tom vremenskom intervalu bilo vakcinisano i obznanjen kraj epidemije. Ni jedan političar se nije uključivao u akciju niti se pojavljivao na televiziji da daje izjave ili da nabavlja vakcine i nosi ih na punktove za vakcinaciju. Predsjednik Tito se nikad nije oglasio u periodu epidemije”, ističe naš sagovornik.
Za razliku od sveta u kome sve, pa i medicina napreduje, u našoj zemlji “kola idu nizbrdo” kaže dr Fazlagić i dodaje da će se to tako dešavati sve dok se ne zaustavi odliv medicinskih radnika i stručnjaka iz svih drugih oblasti.
Kao neko ko je veliki deo svog života proveo u inostranstvu, kaže da mu teško pada što iz te perspektive naša zemlja liči “kao iz filmova sa tematikom srednjeg veka”.
“Naravno, ovo se ne odnosi na ljude nego na režime koji su aktuelni. Što se pak ljudi tiče, ogroman je broj dobrih i pametnih koji su sa znanjem i ponašanjem Evropljani, čak mislim i ispred njih ali ovdje ne postoji kritična masa koja u povoljnom trenutku može isplivati na površinu i usmjeriti državu u boljem pravcu”.
Jedina šansa nam je građanska država
Ovih dana se na društvenim mrežama citira Ante Marković koji je rekao da ćemo zablude plaćati siromaštvom i pozicijom daleke periferije Evrope. Ova naknadna pamet ne pomaže mnogo osim konstatacije da je za većinu stanovništva na ovim prostorima to zaista tako. Ako društvo dovedemo do te faze da se biraju sposobni, a ne podobni, ako biramo između građana, a ne po nacionalnoj pripadnosti, samo tada imamo nadu za oporavak, dijagnoza je dr Fazlagića.
“Imamo mnogo pametnih ljudi u državi, za koje sam siguran da posjeduju znanje kao i viziju koju je imao gospodin Ante Markovic. U njegovo vrijeme je još uvijek postojao sistem, a on bio dio vlasti, ali ipak nije imao kritičnu masu koja bi se izborila na putu koji je bio zacrtao. Kako da to sada urade ljudi koji nisu tamo gdje se donose odluke? Samo onda kada se budu birali ljudi iz reda pametnih i obrazovanih a ne iz redova podobnih ili po pripadnosti nekom narodu, može da dođe do oporavka. Jedina opcija je građanska država u kojoj je pojedinac na prvom mjestu i kojem su zagarantovana sva njegova prava: pravo na slobodu i život, pravo pripadnosti narodu i vjeri, pravo da se školuje, pravo na posao, pravo da bira i da bude biran i sva druga prava koja mu pripadaju. Sve do tada, valjaćemo se u nacionalistickom blatu u kojem će jedino vođe biti na površini. Ostali će da tonu i da se dave. Dok ne shvate da im je snaga u olovci na biračkom mjestu i dok ne budu u velikom broju izašli na birališta i htjeli promjene, bice kao i do sada. Vladaće govor mržnje i nepovjerenja medju ljudima”, podvlači dr Fazlagić.
Iskustvo koje je na svojoj koži osetio kako, praktično preko noći, od uglednog građanina jedne zajednice postaje progonjeni, nije ga učinilo ogorčenim. Danas sreće svoje progonioce kao ljude koji su zauzeli istaknuta mesta u sistemu.
“Okrenem se u drugom smjeru i pozelim im da pozive jako dugo kako bi neki bolji klinci u boljem vremenu, mogli upirati prstom u njih i druge učiti kakav ne treba biti. Jer, ako nestanu i njihova prljavština će biti zaboravljena kao i oni sami”, zaključuje dr Asim Fazlagić.