Studiranje samo po sebi zna biti stresno, ako tome još pridodamo i diskriminaciju, možemo zaključiti da studentima sa invaliditetom nije nimalo lako. Diskriminišući stavovi i komentari prema studentima mogu dovesti do anksioznosti i depresije, te postaju ozbiljna prijetnja zdravom razvijanju društva. Takođe, istraživanja pokazuju da osobe sa invaliditetom imaju veću tendenciju za povećan nivo stresa.
Piše: Nikola Vuksanović
Diskriminacija prema bilo kome/čemu šalje jednu veoma ružnu poruku i, prije svega, netačnu – a to je “Ja sam bolji od tebe” ili “Ti si gori od mene” i ma kako mi bili samopouzdani, kada nas neko diskriminiše, neće nam biti prijatno, ocjenjuje psihološkinja Jovana Gajović.
“S druge strane, ako takve stavove iznosi neko ko predstavlja autoritet, neko koga po vokaciji treba da poštujemo, on time pokazuje svoju ograničenost i neetičnost, a oni nad kojima se provodi diskriminacija, sigurno se ne mogu osjećati prijatno. Od naših ličnih kapaciteta zavisi kako ćemo podnijeti takvu poruku, a od zakonodavnih institucija zavisi kako će tretirati diskriminatore”, ističe Gajović.
Borba protiv diskriminacije – bolje mentalno zdravlje
Stres je jedan od najčešćih i najsurovijih zdravstvenih problema današnjice. Potvrđen je i kao jedan od glavnih okidača, kako za psihička – tako i za fizička oboljenja.
Svi mi imamo neka uvjerenja o sebi, neka od njih su pozitivna, a neka su loša, u vidu otpisivanja svojih sposobnosti ili pak vrijednosti, što će reći da nekad za sebe možemo misliti da smo vrijedna ljudska bića, a nekad da nismo.
“Ako se desi da već imamo lošu sliku o sebi, diskriminušuće poruke mogu da prodube istu i eto problema sa samopouzdanjem, samopoštovanjem, a to dalje zna voditi u anksioznost pa i depresiju. Da bi nečije mišljenje o nama smatrali tačnim, moramo i mi sami da vjerujemo da je to tačno”, kaže Gajović.
Kad pričamo o osobama sa poteškoćama u razvojkoje studiraju, neophodno je da se svi borimo protiv diskriminacije istih, jer svako zaslužuje i ima pravo na dostojanstven život, usavršavanje svojih akademskih vještina i da bude uvažavan u društvu bez ikakve razlike.
Dajana Furtula je studentica psihologije na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu.
“Zadovoljna sam ophođenjem profesora, asistenata i kolega. Konkretno, profesori, asistenti i kolege sa moje grupe uvijek su imali razumijevanje za studente sa invaliditetom”, rekla je Dajana.
Ipak, Dajana ističe da vjerovatno nisu svi studenti u istoj poziciji, te da fakulteti generalno ne posvećuju dovoljno pažnje ovoj grupi studenata. Naglašava da anksnioznost i depresija mogu biti izuzetno opasni.
“Studentima bih poručila da ukoliko imaju simptome depresije, anksioznosti ili stresa to ne zanemaruju, jer zanemarivanje može dovesti do teških posljedica”, kazala je studentkinja psihologije.
Priznaje da je i sama imala problem sa povećanim stresom, ali se na sreću uspješno izborila sa tim.
Poštovanje je ključno
Prema osobama sa bilo kojom poteškoćom se treba odnositi kao prema svakoj drugoj osobi od krvi i mesa, sa poštovanjem, što znači da ih, prije nego što poželite nešto da uradite za njih, jer mislite da ne mogu, prvo pitate da li im treba pomoć, dalje, kao što bonton nalaže, nećete ih pitati o poteškoći dok sami ne odluče da pričaju o tome sa vama, smatra psihološkinja Gajović. .
“Ako nešto uradite bez prethodnog pitanja, prije svega to je veoma nekulturno, a zatim da vas podsjetim da poruka koju šaljete tim (iako dobronamjernim) gestom je veoma diskriminišuća i sigurno vam to tad nije namjera, ali ona glasi: Ti to ne možeš. A to nije poruka koju treba da čuju od nas, niti osobe sa poteškoćom, niti ijedno ljudsko biće, zar ne?”, naglašava Gajović.
Podsjeća da su osobe sa bilo kojom poteškoćom podjednako vrijedna bića kao svi ljudi, koji eto imaju tu sreću da nemaju poteškoće u govoru, vidu, sluhu, kretanju, ili u vidu smanjenih intelektualnih sposobnosti. Postoji i nevidljiva ‘poteškoća’ u društvu, a to je nedostatak empatije.
“To je ono kad se spustimo u dubinu naše duše do nekog svog bola, neke svoje nesigurnosti i preko tog kanala se povežemo sa osobom koja ima to isto, u ovom slučaju sa osobom koja ima poteškoću u razvoju (bilo kog tipa) – tako izgleda saosjećajnost”, zaključuje psihološkinja.
Čovjek čovjeku nije vuk
Gajović ne smatra da studenti sa invaliditetom dobijaju dovoljno pažnje, iako poznaje samo tri studentkinje sa poteškoćom smatra da su to krasne djevojke, prave borkinje, i da se poslije razgovora sa njima mijenja pogled na život. Uzrok diskriminacije su strah, neznanje, izostanak empatije (saosećanja), nekultura i ravnodušnost kod ostalih ljudi, usljed svojih problema. Čovjek čovjeku nije vuk.
“Studentima bih poručila da istraju u svojim snovima, da koriste sva društveno prihvatljiva dostupna sredstva (pisanje molbi fakultetima, pridruživanje već postojećim udruženjima, podržavanje političkih subjekata koji se bore za njih i slično”, poručuje psihološkinja Jovana Gajović.