Dok svijet oko nje galami, Rada Komar, rođena Hercegnovljanka i učenica drugog razreda trebinjske Muzičke škole, crta u tišini. Kroz crteže izražava svoje emocije što joj posebno pomaže kad joj riječi zafale. Umjesto da bježi, ona – crta.
Povod za naš razgovor bila je nagrada koju je nedavno osvojila na likovnoj koloniji u Tršiću, gdje je među stotinu prijavljenih učestvovala kao jedna od deset srednjoškolaca odabranih iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Njen rad, inspirisan fotografijom ciganske gatare, proglašen je najboljim. Ali nagrada je samo logična posljedica dubokog promišljanja i osjećaja za umjetnost koju prepoznaju kod ove mlade djevojke.
„Sve što nisam mogla reći, kad mi je bilo teško, ja bih nacrtala. I odmah bi mi bilo lakše“, iskreno za Direkt priča Rada Komar o tome kako je likovna umjetnost ulazila pod njenu kožu.
Rođena za stvaranje
Ova mlada djevojka odrasta između nota i linija. Iako ide u Muzičku školu, svira klavir i violončelo, njena prva ljubav je slikarstvo.
Još kao manja, kako se prisjeća, pratila je izložbe, zadubljivala se u poteze četkice i pokrete olovke, pokušavjući da „upije“ kako umjetnici misle kroz liniju.
„Još tada je moja majka uvidjela koliko sam se vezala za likovno. Samo bih stajala ispred rada i gledala. Pokušavala sam da razumijem kako je to urađeno i kako bih ja to mogla da primijenim“, priča nam Rada Komar.
Njena majka, inače i najveća podrška, bila je ta koja je prepoznala da crtanje za nju nije prolazni hir, nego i unutrašnja potreba.
„Majka je znala da je to moj bijeg. Gurala me i u nekim meni teškim momentima. Jednostavno kad god bih crtala sve bih iznijela na papir i odmah bi mi bilo bolje”, priča nam Rada Komar.
Njen univerzum je umjetnost
U njenom svijetu, muzika i likovna umjetnost nisu dva različita svijeta – to je jedinstven univerzum.
„Kad god bih crtala, voljela bih da pustim muziku. To je neraskidiva veza“, objašnjava Rada.
U Trebinju je upisala srednju muzičku školu, iako prethodno nije završila osnovnu. Preseljenje iz Herceg Novog bilo je, kako kaže, i zbog školovanja.
„Ovde mi sve više odgovara – i sistem obrazovanja i život. Osjećam se prihvaćeno i slobodno“, priča nam Komar i dodaje da ne bi mogla ponovo zamisliti svoj život u Herceg Novom.
Od samouke djevojčice do nagrađene autorice
„Ja sam samouka. Dugo nisam imala nikakvu pomoć. Počela sam da radim s mentorom tek prošle godine“, ističe ova mlada djevojka koja smatra da su za njen talenat zaslužni i geni, pošto je njen pradjed, priča, završio likovnu akademiju u Beogradu.
Prisjeća se svog prvog susreta s mentorom kada joj je rekao da obriše sve što je nacrtala. Da ništa ne valja.
“Nisam se uvrijedila, znala sam da želim da naučim“, priča naša mlada sagovornica.
Na likovnom takmičenju u Tršiću prihvatila je savjet profesorice likovne umjetnosti iz muzičke škole da radi sa bojom, a ne grafitom, uz to odlučila se i da preuzme rizik.
„Prije takmičenja pronašla sam fotografiju ciganke koja gata. Zaljubila sam se u boje njene suknje. Odmah sam znala – to ću slikati. Isprobala sam čak i nešto novo, preuzela rizik da slika ispadne što bolje“, priča nam Komar, koja je na likovnom tačmičenju imala gotovo pet sati da kompletira željeni crtež.
Kaže nam da nije razmišljala o samom takmičenju, čak se nije ni nadala nagradi, već da je samo željela na najbolji način da donese odabrani crtež.
Pogled u budućnost
Rada o budućnosti govori jasno i odlučno.
„Sebe vidim na likovnoj akademiji, negdje u inostranstvu. To je moj cilj“, kaže ova mlada djevojka.
Dodaje da je Van Gog njen uzor – ne samo zbog slikarstva, već i zbog njegove borbe.
„Obožavam njegove pastele, ulje. Sam njegov život je mene inspirisao jer on je samo jedan likovni rad prodao tokom svoga života, a ima preko 2 700 slika“, kaže naša sagovornica koja u svojim radovima želi da emocijama nađe put kada riječi zataje.
Tako Rada Komar ne slika samo ono što vidi već i ono što osjeća. Možda je baš zbog toga i njena slika iz Tršića bila najbolja.