Javnost u RS dva je dana brujala o tome kako je 31-godišnji otac prijetio da će ubiti svoje dvoje maloljetne djece i sebe, ako mu se supruga, koja ga je napustila nekoliko dana prije toga, ne vrati. Ista javnost mahom se zgrožavala, prepričavala, oduzimala i dodavala, sudila, osudila i sve po redu.
U Hercegovini se, pak, kao kutku u kom se uglavnom zna gdje je mjesto jednoj ženi, najbolje primila informacija iz pojedinih novinarskih izvještaja da je nestašni otac Miroslav Milišić suprugu optužio za preljubu.
Naslov jednog trebinjskog portala: “Prijeka narav i nevjerstvo supruge prouzrokovali danas u Trebinju pravu dramu“ izazvao je komentare brojnih hercegovačkih mužjaka poput – “ubij kurvu”, jebi joj mater”, “oladi je”, “kakva je to žena što je djecu ostavila takvom mužu” i slično. Sporni naslov samo je ilustracija toga kako se u “slobodarskoj Hercegovini” posmatra nasilje u porodici.
Iz naslova se, takođe, može naslutiti da je uzrok događaja očeva “prijeka narav”, kao rođenjem mu data karakterna crta, čime se, utisak je, njegova odgovornost za dati postupak značajno umanjuje ili skoro poništava. Preljuba se, jasno je, ne dovodi u pitanje.
No, ruku na srce, nije priču o preljubi izmislio nijedan trebinjski novinar, što opet ne umanjuje njihovu odgovornost kao prenosioca informacija. Priču je u kontekst petočasovne drame smjestio prvi trebinjski policajac Žarko Laketa.
Dva puta je u izjavi za medije napomenuo kako je Milišić rekao “da je supruga vršila određene prevare u ljubavnoj vezi”. Jaka stvar za cijelu priču. Bila ona tačna ili ne, za kontekst petočasovne drame u Trebinju, nema nikakvu jačinu.
Izgleda da su preuranjene preskonferencije i iznošenje u javnost osjetljivih i neutvrđenih detalja apsolutni hit ove godine među entitetskim policajcima. Laketa vjerovatno nije ni razmišljao kako će isticanje (dez)informacije o preljubi dočekati ovdašnja javnost. Ne znam da li je Laketa razmislio treba li uopšte javnosti predočiti taj detalj, pogotovo ako ni on nije siguran da li je tačan.
Zašto je uopšte bitno čime se pravdao čovjek koji je u opasnost doveo nekoliko ljudskih života, a između ostalog i živote svoje maloljetne djece?
Laketina izjava kako bi motiv opasnog oca mogao biti ženina preljuba mogla bi se, bila ona slučajna i naivno izgovorena, tumačiti i kao racionalizacija postupaka unezvjerenog oca, pa bi mnogi rekli – imao je pravo, samo eto, nije trebao djecu.
Na kraju, može li se čovjeku sa bombom u ruci koji je prigrlio svoju djecu s namjerom da skupa odu u smrt išta vjerovati?
Drama je, srećom, okončana bez veće tragedije. No, traume koje su maloljetni dječak i djevojčica, te Milišićeva supruga doživjeli biće samo njihove. O njima javnost neće mnogo nagađati.
Miroslav Milišić je, saznajemo od policije, prije deset godina bio privođen zbog nasilja u porodici, a poznat je i iz slučajeva krađa i teških krađa. Da li je tih deset godina, otkako je posljednji put privođen zbog nasilja u porodici, zaista bio miran? Ja ne znam, ali ne vjerujem, ali zato komšije porodice Milišić znaju da nije. Tek iza kamere, novinaru ATV-a su kazali kako znaju da je Miroslav Milišić često tukao svoju suprugu. Znaju, ali ćute.
Milišići nisu jedini. Porodičnog nasilja u Hercegovini je mnogo, ali se o njemu malo govori, jer je neko „pravilo“ da žena mora da trpi i ćuti. I svi ćutimo. Ćutimo i kad nas tuku, jer je sramota. Ćutimo i kada nam tuku majku, sestru, prijateljicu, rodicu, tektu, poznanicu, neznanku… Ćutimo i kada tučemo. Ćutimo, jer smo u tome najbolji. Nadamo se dok ležimo u lokvi krvi, skrhane od bolova, da će možda neko progovoriti za nas. Ali neće.