U vremenu kada se olovka polako potiskuje iz ruku i sve češće mijenja tastaturama, Ana Maksimović, učenica osmog razreda iz Trebinja podsjeća da rukopis još ima dušu. Na republičkom konkursu za kaligrafske i rukopisne radove Ana je osvojila prvo mjesto u kategoriji kaligrafskih radova, pa je to bio i povod za naš razgovor.
Na konkursu Muzeja Republike Srpske pristiglo je oko hiljadu radova iz cijele Srpske. Takmičili su se mlađi i stariji osnovci, srednjoškolci, ali i stariji koji više ne pohađaju redovnu nastavu.
Anin rad je ocijenjen kao najbolji u kategoriji kaligrafskih radova starijih osnovaca.
„Konkurencija je bila velika. Nisam očekivala prvo mjesto, ali mi je drago jer je to potvrda da se trud i rad isplati“, kaže nam skromno, gotovo stidljivo, Ana Maksimović.
Ljubav rođena iz slučaja
Ljubav prema pisanju, kod naše sagovornice, rodila se od ranog djetinjstva i prvih naučenih slova.
“U mojoj kući se oduvijek njeguje pisanje, svi pišu i imaju lijepe rukopise. A ja sam kao mala voljela da se igram učiteljica, da prepisujem. Imam i sada te svoje rokovnike”, priča naša sagovornica koja smatra da joj je lijep rukopis pripao kao genetsko nasljedje.
Uz to, kaže nam, možda je njoj pripao i talenat za kaligrafiju.
Njena priča o kaligrafiji počinje neobično, gotovo slučajno. Prije nekoliko godina, u jednoj zaboravljenoj ladici, pronašla je pera koja joj je mama, zaljubljenica u školski pribor, kupila mnogo ranije.
„Nisam ni znala da ih imam i kad sam ih jednom ugledala, odmah sam se zaljubila u pera“, priča kroz osmijeh.
Od tada do danas prelazila je put od djevojčice koja voli lijepo da piše, do učenice koja svakodnevno vježba, a stigla je i do prvih priznanja za svoj rad.
“Išla sam na časove kod vjeroučiteljice Ivane Hrnjez koja me naučila osnovne korake u vezi sa kaliografijom”, priča nam Ana koja piše ustavni ćirilični font poštujući stroga stara pravila, ali svakom slovu daje i dio svog pečata.
Greška znači samo novi list
Za ovu učenicu ćirilica nije samo pismo.
„Ako je mi ne pišemo, niko je neće pisati. Ona je dio našeg identiteta“, kaže nam Ana, koja prema ovom pismu gaji posebnu ljubav.
U njenim kaligrafskim radovima nema improvizacije. Svako pogrešno povučen potez za Anu znači novi list. Nema brisanja, nema korekcija. Greške čuva samo u rokovnicima, kao podsjetnik da se na njima uči.
“Greške su mi na neki način i simpatične, na njima se uči”, priča naša sagovornica kojoj su do sada dva nagrađivana rada nastala iz trećeg puta.
Za radove koji su joj donijeli prvo mjesto inspiraciju je pronašla u Miroslavljevom jevanđelju, jednoj od najdragocjenijih srpskih rukopisnih knjiga. Imala ga je priliku vidjeti izbliza, a taj susret na nju je, kako nam priča, ostavio trag.
„Zaljubila sam se u tu knjigu, u ornamentiku, u način na koji je pisana. To me stalno inspiriše, ali uvijek se trudim da kod mene ne bude tuđi ukras nego volim malo da dodam i svoj lični ukras“, priča ova mlada Trebinjka.
Podrška koja znači
U ragovoru za Direkt, Ana naglašava da za njen rad ima podršku nastavnika i direktora osnovne škole koju pohađa. Pored toga, vjetar u leđa joj daje i njeno ranije iskustvo, kada je osvajanjem prvog mjesta dobila petnaestodnevno putovanje na Krf.
„To putovanje mi je bilo posebno. Sama pomisao da sam zahvaljujući kaligrafiji došla na ostrvo Vido, gdje počivaju srpski vojnici to je na mene ostavilo ogroman utisak“, prisjeća se.
Planovi: život uz slova i tihe ambicije
Kada govori o planovima, ne razmišlja daleko, ali zna da se kaligrafije neće odreći.
„To će me sigurno pratiti kroz cijeli život. Voljela bih da mi ostane kao hobi uz neku svoju buduću profesiju. Možda jednom i izložba, ali još ima vremena. Mislim da je još rano, ima tu još dosta caka da se usavrše slova“, priča nam Ana koja pored pisanja voli i da trči.
Njen tempo za sada su trke na 5 i 10 kilometara, a sprema se, kaže, i za polumaraton. Uz to voli da pliva i crta, ali slova su ono što joj daje najviše mira.
I u svijetu u kojem se sve brže živi, njena posvećenost sporoj, preciznoj umjetnosti kaligrafije zvuči kao mali otpor vremenu i kao podsjetnik da lijepo, strpljivo ispisano slovo može promijeniti ne samo papir nego i čovjeka koji ga piše.