Tijana Koprivica (22) iz Trebinja voli igru u svim njenim oblicima. Još od pete godine, kada je zaplesala u latinoameričkom ritmu, a zatim i hip-hop, znala je da će igra biti njena vječna ljubav. No, da će to biti i njeno primarno zanimanje baš nije.
Ljubav prema plesu Tijanu je prije tri godine odvela u Beograd na Institut za umjetničku igru. Tu se susrela sa produkcijom, istorijom umjetnosti, estetikom, fotografijom… ali je performans i režiju posebno zavoljela. U tome se uskoro i oprobala i shvatila da joj i ne ide tako loše.
Tijana je studentiknja na smjeru savremene igre. Kada bi trebalo da opiše savremenu igru rekla bi da je to balet koji ne poštuje pravila i uglavnom se igra bos. U suštini svega je emocija, koja ne mora uvijek biti ista.
„Mi pokušavamo da povežemo emocije i tjelesno i da to iznesemo publici. To što smo bosi stvara neku bliskost našeg unutrašnjeg sa spoljašnjim svijetom. Čak i ja kad dva puta radim neku istu temu, to iznesem različito. Stvar je u tome kako se osjećam tada. Više ljudi na istu temu uvijek naprave različite stvari. Čak i kada igram istu predstavu nekoliko puta ne uradim je svaki put isto“, objašnjava Tijana.
Od „Marisa“ do Marine
Dok je bila u Trebinju Tijana je u Plesnom klubu „Maris“ trenirala tri puta sedmično, a na Institutu je dočekalo više obaveza – vježbe su bile svakodnevne. Na svojoj godini je, kaže, bila jedina koja nije završila baletsku školu.
Iz malog Trebinja u veliki Beograd otišla je po svoje snove, ne sluteći da će se uskoro naći pred umjetnicom od koje je čak, kako kaže, osjećala strah.
Audiciju za učešće u performansima Marine Abramović prihvatila je kao izazov i bila je to velika šansa da pokaže šta umije. Od velikog broja prijavljenih, Tijana se našla među njih 13. Pripreme za Marinin performans su za Tijanu, kaže, prave male životne lekcije, a prilika da bude dio svega, vjetar u leđa.
„Bio me je strah i plašila sam se da li ću proći. Marina me je uvijek zanimala, a istovremeno mi je bila prestrašna. Istovremeno me je privlačilo da vidim ko je i šta je ona i šta u stvari radi. Poslije svega, osjećaj je potpuno drugačiji“, priča naša sagovornica.
Sedmodnevna priprema za performans iskustvo je koje joj je pomoglo da shvati bez čega sve čovjek može. Cilj je bio da učesnici budu spremni za svoje uloge u performansu.
„Bili smo izolovani sedam dana, pokraj Drine u jednoj kući, nas 28. Nismo ništa jeli, pili smo samo vodu i čaj. Nismo razgovarali, uzeli su nam telefone, meditirali smo ujutru i uveče, imali smo redovne vježbe. Na primjer, brojali smo zrna pirinča sedam sati. Prvi dan mi je samo teško pao, osjećaš glad i sve ti treba, a drugi dan je kao da si se ponovo rodio i shvatiš da ti u suštini ništa ne treba. To je jedna vrsta pročišćenja“, kaže Tijana.
„Imali smo vježbu gdje smo išli u šumu i imali smo malo ogledalo uz pomoć koga smo hodali unazad. Zatim, svi smo dobili po jedna vrata u kući i svi smo otvarali i zatvarali ta vrata tri sata. Tu su vježbu svi mrzili, jer bismo se svi iznervirali i lupali bismo vratima nekontrolisano“, dodaje.
Vjeruje da je tih sedam dana bilo sasvim dovoljno da se spreme za ono što ih je očekivalo na performansu.
„Poslije toga mi je bilo lakše da stojim na vratima sat vremena i gledam drugu osobu u oči. Sada mi je lakše da podnesem neke stvari koje ranije nisam mogla. Shvatila sam da je sve do nas. Nas je na performansu bilo 20-ak, svi smo imali svoje zadatke. Ja sam sjedila sa dečkom – jedan performans je bio da vrištimo, jedan da se šamaramo i jedan da dišemo usta na usta, začepljenog nosa. Stajali smo potpuno goli na vratima i ljudi bi prolazili pored nas. Mislim da je to ljudima bilo najzanimljivije“, kaže ova mlada studentkinja i umjetnica.
Ne slaže se s tim da umjetnost mora imati jasnu poruku. Za nju umjetnost ima smisla samo onda kada u ljudima izazove emociju.
„Ako nema nikakve emocije, onda nešto nije kako treba“, kaže.
Budućnost ne vidi ni u Trebinju, ali ni u Beogradu. Svjesna da je umjetnost kojom se bavi na cijeni tek negdje malo dalje, već pravi planove kako da ode. Želi da upiše master studije i za početka sebe vidi u Sloveniji. Priznaje, ipak, da bi voljela da živi u Trebinju, ali samo ako bi njena umjetnost mogla slobodno da živi s njom. No, to je, svjesna je ona, u manjim sredinama poput Trebinja gotovo nemoguće.
Dok Tijana smišlja kako da predstavu i svoje kolege dovede i pred trebinjsku publiku, što joj je jedna od želja, već je rezervisala termine za nastupe u Kini i Sloveniji.