Dio stanovnika u Trebinju ne može sebi da priušti ni tri obroka dnevno. Iz organizacija koje pružaju pomoć tim ljudima kažu da je njihov broj veći u odnosu na prethodne godine.
Ljudima je teško da traže pomoć. Pogotovo je teško tražiti hranu i odjeću, a lakše se odlučuju zatražiti pomoć kada je u pitanju zdravlje. Takvi ljudi su, smatraju sagovornici “Direkta”, stigmatizovani u društvu. Napominju da oni, ipak, nisu sami krivi za situaciju u kojoj su se našli. Krivo je društvo u cjelini.
Adresa na kojoj mogu da dobiju hranu je Narodna kuhinja u Trebinju koja radi u sklopu Eparhijskog doma.
Kuvar u Narodnoj kuhinji Gojko Bokić kaže da stotinjak korisnika svakodnevno uzima obroke – dio korisnika dolazi po njih, a dijelu se hrana nosi kući.
“Ja kad sam prije tri godine došao ovdje bilo je manje korisnika”, kaže Bokić.
Socijalna pomoć, niska penzija ili plata nedovoljni su da podmire sve potrebe, pa su obroci u Narodnoj kuhinji za korisnike dragocjeni.
“Bilo mi je teško u početku da se odlučim da krenem ovdje. Krenula sam po nagovoru prijateljica. Prvo sam išla u Centar za socijalni rad, pa su mi oni dali potvrdu i spisak i ja sam krenula. Obroci mi znače puno”, kaže jedna korisnica.
“Kome se ne sviđa ne mora ni dolaziti, ja znam kako je bez dinara i koliko ovo znači”, kaže korisnik.
Ljudima je teško tražiti pomoć
U Crvenom krstu u Trebinju trude se da izađu u susret što većem broju ljudi. Sabirnim akcijama, donacijama pojedinaca ili sopstvenim sredstvima obezbjeđuju hranu, sredstva za higijenu, odjeću, školski pribor… Pomoć najčešće traže višečlane porodice i samohrani roditelji.
Crveni krst sarađuje sa Centrom za socijalni rad i mjesnim zajednicama, koji im dostavljaju podatke o onima kojima je pomoć potrebna. Marica Tomović, sektretarka GO Crvenog krsta Trebinje smatra da je broj ljudi koji su u potrebi veći, ali da im je teško da se odluče da zatraže pomoć.
“Ima neki prag ljudskog dostojanstva, pa se ljudi jako teško odlučuju. Mi se trudimo da se oni ne osjećaju tako ovdje. Ja znam nekoliko porodica i pojedinaca u gradu koji imaju sve uslove da traže pomoć, ali oni to ne rade. Njima je teško da im mi čak nešto donesemo na vrata. Plaše se šta će reći komšije ako ih vide. Ako dođu kod nas, onda pomoć stave u neke kese da se ne vidi da je to neka pomoć”, pojašnjava Tomović.
Posebno osjetljivi djeca i stari
U stanju socijalne potrebe nije samo čovjek koji nema novca, pojašnjava psihološkinja Branka Pejović Petković. Tu si u djeca sa smetnjama u razvoju, žrtve nasilja, osobe koje nisu sposobne da rade, starije osobe koje nemaju okruženje koje ih štiti… Posebno su osjetljiva djeca i stari.
“Stari ljudi, pogotovo oni koji su i bolesni su posebno ugroženi. Oni nemaju priliku da zarade, a društvo im ne pruža adekvatnu zaštitu. Djeca su još ugroženija zato što nisu odgovorna za stanje u kome se nalaze. Oni ne raspoređuju novac svojih roditelja”, pojašnjava Pejović Petković.
Za stanje u kome se našao pojedinac odgovorno je društvo u cjelini, smatra ona. Kada ne mogu da obezbijede hranu ili sredstva za higijenu, tada ljudi smatraju da nisu dovoljno vrijedni, da su neuspješni, pritom, ne gledajući širu sliku društva u kome žive, a koje im ne pruža dostojan život.
“Zaista treba ljudima obezbijediti uslove da rade i zarade, da naplate svoj rad. Nije bitno da li je on fizički ili mentalni. Mi nemamo uslove u kojima možemo uopšte zaraditi, a ne da zaradimo za život koji je dostojan čovjeka”, kaže Pejović Petković i dodaje da bi za djecu značila podrška u vidu poticajnih programa u kojima će učestvovati sva djeca bez obzira na svoju materijalnu situaciju.
“Materijalni status porodice ne određuje intelektualni potencijal djeteta. Neka djeca se rode manje, neka više inteligentna, ali ih je većina prosječnih. Roditelji koji imaju novca plaćaju djeci određene aktivnosti, radionice i slično, dok djeca siromašnih roditelja to ne mogu. Tako djeca neravnopravno ulaze u osnovnu školu i stigmatizuju se kao manje pametna djeca, što nije tačno. Oni samo nisu imali prostor da se razvijaju. Ono što mene posebno boli je da se za porodice koje nemaju dovolno materijalnih sredstava kaže da ih nisu ni zaslužili, da su manje vrijedni i slično, što opet nije tačno”, zaključuje naša sagovornica.
Iz Trebinjskog Centra za socijalni rad o ovoj temi nisu mogli da govore za “Direkt”, jer za to nisu dobili dozvolu gradonačelnika Mirka Ćurića.