Kad se sve sabere, ljudi koji nastanjuju ovaj prostor mogu da se računaju u srećne. Pod pretpostavkom da je sreća život bez iznenađenja. Sve što se dešava već smo proživeli. Film koji se iznova snima već smo gledali. Obradu, takoreći rimejk, koji nam prodaju kao ekskluzivu, znamo kao staru paru. Ipak, pristajemo da statiramo u ostvarenju isluženih redtelja i glumaca koji jašu na crnom talasu. U tome nam decenije prođoše.
Poglavice tri plemena su početkom sedmice zaključile da je krajnje vreme da delaju za opšte dobro. “Mi ćemo pokušati da proizvedemo, da dobijemo papir koji će zadovoljiti sve tri strane”, otkrio je Bakir Izetbegović razmišljanja najvećih o formiranju vlasti u BiH. Tako su oni, nakon višemesečnog većanja, došli do zaključka da je vrsta papira od krucijalne važnosti.
Čović je, saznajemo, zagovarao da se opredelimo za izbeljeni, jer mu, kao osvedočenom esteti, mrlje već idu na živce. Bakir je, sa svoje strane, predlagao da to bude reciklirani. Jeste da je malo grublji, pa može da iritira osetljiva mesta, ali je prihvatljiv za svu raju, što podiže rejting. Dodik je, pak, insistirao da bude višeslojni i sa mirisom obrazlažući to delikatnim položajem zemlje između istoka i zapada, u poretku koji zaudara.
Bakiru je ostavljeno u amanet da skroji papir koji će zadovoljiti sve prohteve. Biće to recept po kojem će čerečiti resurse kojima raspolažemo, preciznije, o kojima u naše ime odlučuju. Efekat je poznat i protivi se prirodnim zakonima – nakon svake deobe ih je manje i sve su neznatniji. Ali, šta će nam priroda kad već imamo poglavice.
A u Tesliću tenzija. Što bi doktor i bivši ministar Bogdanić ocenio kao predinfarktno stanje. Vladari RS nisu uspeli da opozovu načelnika Miličevića. Dva su zaključka koja se nameću, a oba su nepovoljna po ostatke opozicije čija je mantra da su svi kupljeni. Prvi je da izborna krađa može biti sprečena ukoliko se hoće i zna. I drugi, da kvalitetan kandidat sa rezultatima i integritetom može da pobedi. Građani koji će glasati za takvog postoje. I izaći će na izbore. Pitanje je da li opozicija daje znake života i da li ima šta da ponudi? Možda joj je u cilju baš to – uloga večitog oponenta na državnom koritu. Sigurno je da su pobedom Miličevića bili razočarani mnogi u SDS-u. Otuda je ona još značajnija.
Ako ste se pitali koja je funkcija ministra u sistemu drage nam zemlje, nedelja iza nas je donela odgovor. Iz slučaja Petra Đokića vidimo da ministar može da bude baš svako. Potrebno je samo da poradite na drskosti i odstranite svaki osećaj stida. I, dok spavate kosmos radi za vas, što bi rekli motivacioni govornici. Malo kosmos, a malo ministarstvo koje koristi kao lični servis za prepravljanje dokumentacije. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti, misli u sebi pozornik u tamo nekom Pelagićevu čekajući svoj trenutak da se vine međ’ zvezde. Ako on može da bude ministar, zašto ne bi mogao da budem ja, razmišlja u sebi dok dežura na prijavnici. Zato je, sa pozicije intelektualne superiornosti čoveka koji je fakultet zamalo završio i pre nego što je isti otvoren, potpuno očekivano da kaže da se neće izvinjavati. Naravno da neće jer je to čovek koji je do savršenstva doveo principe savremene politike u nas: “Nikada se ne izvinjavaj, ne priznaj ništa ma kako bilo očigledno i za neprijatelje i plaćenike proglasi one koji te napadaju.” Ukoliko se slepo držite ovih principa, pokazao je Djokić ličnim primerom, uspeh je zagarantovan. Uz napomenu da je poznavanje materije nebitno. Uz poštovanje pomenutih principa, svaki resor može biti vaš.
Neko bi rekao da smo iz perspektive sveta, mala tačka na globusu, takoreći, nebitni. Taj neko iz neznanja ili, što je verovatnije, potpuno smišljeno, krije od javnosti da se lideri velikih sila bude i ležu sa jednom mišlju: Kako uništiti Srbe na Balkanu? Naravno da smo se i mi opremili i Dodika za tu trku isturili. Prošle sedmice nas upozorio da zapadne zemlje vršljaju Balkanom. Zabrinulo nas je to, ali ne preterano. Jer, imamo mi dodatni adut u rukavu koji Dodiku asistira u borbi protiv zapada. Ne mislim samo na pomoć bratske Rusije i prijateljske Kine. Važnija je permanentna podrška sopstvenih građana koji godinama odlaze odavde sa jednim jedinim ciljem: da pokažu zapadu kako je kad im se vršlja po zemljama. I, da znate, iz ove borbe ćemo mi izaći kao pobednici. Naši će ljudi ostati tamo zauvek. I ne samo oni. Nego i njihova deca koja će biti zapadni državljani. Tako mi uspostavljamo unutrašnju kontrolu nad spoljnim neprijateljem. Ako nam je do sada istorija bila ispunjena ljudskim i materijalnim gubicima, od sada će naš zaštitni znak biti promišljena strategija i mudra taktika.
A strategija je i obesmisliti principe i obeshrabriti ostanak. Na svaki način ogaditi pomisao na zemlju koja je nekad bila tvoja. Prekinuti sve veze, izbrisati sećanje. Ko je ubio Davida, pitaju Suzana i Davor Dragičević skoro godinu dana. Progonjeni, hapšeni, klevetani i ismevani zbog svog bola, ojađeni roditelji su odlučili da ekshumiraju telo i sahrane ga u Austriji.
Ova zemlja, osećamo to odavno, nije dobra za žive, a ovim smo dobili potvrdu da ne zaslužuje ni mrtve. Jer, tvoja zemlja je ona kojoj si važan i koja će dati odgovor na postavljeno pitanje. U njoj bi ubice odavno bile u zatvoru.