Pravi kraljevi ne prihvataju svaku krunu

Autor: Direkt Aktuelno Kolumna Naše mišljenje
4 minuta čitanja
Foto: Pixell

Iako su se “drugovi i drugarice” iz Gradskog odbora SDP-a Banja Luka jednoglasno složili oko toga da njihov kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na oktobarskim izborima bude glumac Enis Bešlagić, on je, kao skroman i realan čovjek, u startu odbacio ovu ideju.

Foto: Pixell

Piše: Slobodan Golubović 

Prijedlog banjalučkog SDP-a naišao je na veliku pažnju javnosti u cijeloj BiH. Jedni su se uplašili konkurencije, pa se prave mrtvi, drugi su se obradovali jer će imati iza koga sakriti svoju nesposobnost i kriminal, tek oni treći, kojih je najmanje, tražili su nekoga da ih uštine kako bi povjerovali da postoji mogućnost da u Predsjedništvo BiH uđe neko ko će istinski predstavljati sve građane, bez obzira na nacionalnu, vjersku, stranačku ili drugu pripadnost.

S obzirom na to da je ideja socijaldemokratije u BiH, ali i u regionu, obesmišljena praktično do krajnjih granica, da su političke funkcije postale veoma loše dramsko pozorište u kome glume još gori glumci, uopšte ne čudi to što je Bešlagić odbio da odigra ovu ulogu. Jednostavno, u njegovoj blistavoj glumačkoj karijeri nije mu potrebna glavobolja, još manje politički uzrokovana mrlja, a vjerovatno i nema želju da se miješa u posao političara, iako se oni u njegov nepozvani miješaju.

U regionu nisu nepoznati slučajevi političkog angažmana poznatih glumaca i drugih umjetnika. Zadržimo se na glumcima. Emir Hadžihafizbegović bio je ministar kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo koga je, kako je sam izjavio, njegova stranka (SDA) pomnožila sa nulom. Voja Brajović je bio ministar za kulturu u Vladi Srbije, nezapažen kao političar u odnosu na svoju slavnu glumačku karijeru. Branislav Lečić je decenijama član, slobodno možemo reći, vječite demokratske opozicije u Srbiji, te mnogi drugi manje ili više poznati… Navedeni primjeri govore o tome kako politika nemilosrdno potroši ljude, jer u njoj, makar na brdovitom Balkanu, nema mjesta za emocije i poštenje, sve je samo interes, lični i stranački.

Da ima pameti, k’o što nema, mnogi doktori medicine bi danas spašavali živote građana umjesto što spašavaju svoje političke partije, istoričari bi nalazili naučna objašnjenja  za istorijske događaje i učili nas kako da se oni loši ne ponavljaju, umjesto što nas danas sa političkih govornica uče da mrzimo drugog i drugačijeg, ekonomisti bi vodili uspješne firme umjesto što nas uspješno vode u dužničko ropstvo, prevodioci bi sve ovo prevodili strancima da i oni nauče kako treba ispravno raditi umjesto što nam vode vlade i ministarstva, oni nekvalifikovani bi našli neki odgovarajući posao umjesto što traže načine da kupe odgovarajuće diplome…

Ukratko, svi bi trebali dati svoj doprinos političkom životu, jer je čovjek po sebi društveno biće (zoon politicon), ali na osnovu svojih kompetencija, skromno i realno kao Enis Bešlagić. Trebamo biti kraljevi u svojim kraljevstvima, to jest strukama, profesionalci lišeni želje da nosimo krune koje nam ne pripadaju.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Skip to content