Panto ima novi dom

Autor: Nikolija Bjelica Škrivan Aktuelno Društvo
4 minuta čitanja
Panto Maličić

“Pa, ovo nije bilo moje, znao sam ja da ću kad-tad morati da odem, znao sam odavno da će ovo rušiti, pa, šta ću, nije mi žao”, govori Panto Maličić dok otključava vrata novog, privremenog doma. Ne ometa ga ni najmanje zvuk mašina koje mu ruše staro skrovište.  

Panto Maličić
Panto Maličić

Napuštena zgrada nekadašnjeg Novoteksa u Trebinju više nije sklonište trebinjskog beskućnika Panta Maličića, čovjeka koji je, kako kaže, 15 godina živio u ruševinama ove vremešne građevine. Od prije desetak dana dom mu je stara kamp-kućica u koju su ga smjestili oni koji će na mjestu propalog tekstilnog preduzeća graditi luksuznu zgradu. Obećali su mu, kaže, da tu može biti dvije godine.

„Bilo je meni fino u Novoteksu. Namjestio sam ja sebi bio to sve, ali su mi to zapalili, tako da više nisam ni imao gdje da odem. Onda sam ponovo nešto pravio, ali bilo je hladno, bilo je otvoreno sa svih strana, pa promaja… svašta“, priča nam Panto.

Ne može jedna kamp-kućica promijeniti činjenicu da je Panto beskućnik.

„Zovi me loncem, samo me nemoj razbiti“, kaže kroz smijeh i dodaje: „Ti mi nazivi ništa ne znače, ne uzrujavaju me uopšte, to jesam li beskućnik ili kako“, kaže.

Preseljenje mu nije teško palo. Više ga uzrujava i teže mu pada narodna muzika na radiju koji sluša.

„Ma ja volim zabavnu muziku“, kaže i dodaje: „Samo mi fali neki televizor. Volio bih da mogu da vidim neke stvari koje se događaju oko nas“.

Preseljenjem u kamp-kućicu Panto je konačno dobio struju i grijanje, pa više neće morati da u hladnim zimskim noćima, kako kaže, savije njušku do trbuha, kako je to do sada radio.

„Dobro je da u prostoriji ima nešto da svijetli, pa makar to bio i onaj svitac“, kaže.

Dok pokazuje improvizovanu kuhinju sa sudoperom sa krova na pod kaplje voda koja podsjeća da je juče padala kiša.

„Moraću se popeti da vidim zašto kaplje. Padala je kiša, voda curi, žao bi mi bilo da se digne ovaj… šta je ovo, nije ovo parket, ne znam“, kaže dok otvara male police, pokazujući šta sve ima u novoj kućici.

Danas je, priča, već zaradio pet maraka. Nema od toga neke kupovine, ali korisno je bilo šta. Hljeb ne jede, ali zato bez piva ne može. Od današnje zarade već je kupio dva.

„Alergičan sam na gluten. Ne jedem ni makarone. Jutros sam odnio punu ovu kantu kerovima, vidim da kukaju, umiru od gladi. Ja ne znam ko to drži tako, zašto ih drže svezane, što ih ne puste da idu, nije mi jasno“.

Panto je uglavnom sam i prepušten da se snalazi kako zna i umije. Hrani se u Narodnoj kuhinji, ali je danas, kaže, prespavao ručak. Uslačao mu se san u novom, udobnom krevetu.

„Ne pomaže mi niko ništa. Bio sam u Centru za socijalni rad, rekli su mi da idem u Zagreb, ja sam im pokazao ovo (pokazuje srednji prst, prim. aut). Neću da idem, meni je ovdje u Trebinju fino. Svi me u gradu znaju i djeca mi mašu  – ćao Panto. Drago mi je kad me neko pozdravi. Nisam ja nekulturan i nepismen čovjek, otpozdravim i ja njih iako neke ne poznajem. Nisam ja neki ugursuz. Znaš li šta to znači? To ti je turska riječ, znači đavo, loš…“, kaže Panto.

Dom, kuća, krov nad glavom, skrovište ili sklonište svejedno je kako zovemo mjesto gdje živimo. Za Panta je mala kamp-kućica sve to.

„Nije sudbina, sudbina ne postoji, ovo je izbor“, zaključuje na kraju.

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Skip to content