U vremenima kada muzika sa računara polako potiskuje tradiconalne zvuke, u nevesinjskim Batkovićima Radivoje Simović ne da zaboravu sve one melodije koje je kao dječak slušao dok ih je njegov otac pravio na guslama i fruli.
“To je bilo ono čobansko sviranje”, prisjeća se Radivoje umijeća svoga oca.
Radivoje Simović je samouki svirač tradicionalnih instrumenata. Svira frulu, dvojnice, diple, gusle, a u posljednje vrijeme upoznao je i tamburu. I ništa to nije slučajno. Nasljeđeni muzički talenat od oca nije samo dotakao Radivoja, već se pronio na sve članove njegove porodice. Radivoje, ćerka i dva sina, na različite načine žive se muzikom, ali se Radivoje najviše zadržao na tradicionalnom melosu.
Za njega je, kaže, frula, ipak, na prvom mjestu, pa i ne čudi što je jedan od rijetkih, ako ne i jedini frulaš u istočnoj Hercegovini.
U vrijeme kada je on upoznavao muziku nije bilo YouTube-a niti kurseva koji bi mu učenje učinili lakšim. Samo sluh i ono što je s njim rođeno.
„Ja sam još kao dječak došao do te neke vašarske frule i tada sam počeo da sviram melodje popularne braće Bajić i nastupao sam na školskim priredbama. Slušao sam muziku na nekom tranzistoru kod kuće ili u komšiluku, a ponekada bih istu melodiju uhvatio i nekoliko puta. Kasnije su se pojavili gramofoni, pa sam sa ploča od rođaka imao priliku da ponovim te melodije. Ja sam osjetio da bih ja to mogao, to me je zabavljalo“, priča za Direkt Radivoje Simović, dok nam zadovoljno pokazuje svoju kolekciju frula i dvojnica, koje nabavlja u Kraljevu, Kragujevcu, Sarajevu…
Ushićenje tradiconalnim zvucima, kaže, držalo ga je do srednje škole, kada su ga, prirodno, počele zanimati neke druge stvari, pa je na muziku gotovo zaboravio. No, muzika ga je ponovo pronašla dvijehiljaditih. Tada se, priča, vratio fruli i više je nije napuštao.
„Frulu sam ponovo uzeo na nagovor profesora Aleksandra Saše Stojanovića. Tada je u planu bilo osnivanje festivala u Nevesinju, a on je, kao čovjek iz Srbije, gdje je frula zapažen nacionalni instrument, shvatio da uz još učenja i bolji instrument moja svirka može značajno doprinijeti festivalu. Tako sam se priključio Festivalu Kol'ko snage humska zemlja ima“, sjeća se Radivoje te 2006. godine.
Kao neko ko nije imao formalno muzičko obrazovanje, smatrao je da nije dorastao festivalima na kojima su frulaši odmjeravali svoje umijeće. Zato je Radivoje svirao u Nevesinju i Hercegovini, za Nevesinje, za prijatelje i za svoju dušu.
„Pored ovog festivala koji već traje 20 godina, nastupao sam na brojnim humanitarnim događajima u Nevesnju, na večerima poezije, na Nevesinjskoj olimpijadi i drugim turističkim manifestacijama. Nastupao sam i samostalno i uz Etno grupu „Sveti Dimitrije“, uz KUD, zatim na proslavama tokom crkvenih praznika. U svim tim prilikama ja sam na najbolji način sa onim što znam promovisao Nevesinje. Želio sam da budem koristan član društva i zajednice i da o svom gradu pronosim dobar glas“, nabraja Simović i dodaje da je baš nedavno nastupio na najpoznatijem nevesinjskom festivalu srpske narodne i izvorne pjesme, u čijem je formiranju na neki način i učestvovao.
Njegove želje idu i dalje – sanja o osnivanju udruženja ljubitelja tradicionalne muzike, gradskom orkestru i školi frule u Nevesinju, gdje bi majstori prenosili znanje na mlađe generacije i ovaj instrument nastavio da živi. Priznaje da je sličnih ideja imao i ranije, ali da nisu zaživjele.
Lični muzej u kući
Radivoje nije samo muzičar, on je i strastveni kolekcionar starih predmeta. Zato je u svom domu u Batkovićima stvorio mali privatni muzej od oko 130 eksponata. Neki od predmeta stari su i više od stotinu godina.
Ovaj samouki muzičar i, kako za sebe kaže, čuvar tradicije, bio je jedan od ovogodišnjih prijedloga za dodijelu Plakete opštine Nevesinje „Sveti Dimitrije“. Ljilja Ivezić i Branka Vukosav dostavle su opštinskoj Komisiji za nagrade i priznaja prijedlog da jedna Plateka bude dodijeljena upravo Simoviću i to za zasluge iz domena kulture i umjetnosti.
No, tročlana Komisija u sastavu Momčilo Vukotić, Miljan Avdalović i Jelena Kapor nije bila jednoglasna. Vukotić i Avdalović su procijenili da Simović ne posjeduje neophodne kompetencije da dobije ovo značajno opštinsko priznanje, dok je članica Jelena Kapor smatrala drugačije. Ipak, dva glasa protiv presudila su da se Simović kao prijedlog ne nađe pred odbornicima.
To što priznanje nije dobio ne brine ga mnogo. Za njega je muzika neotuđivi dio života i to ništa ne može da promijeni.
“Ja ću svirati dokle god mogu”, poručuje i upravo dok završavamo razgovor to i radi.