Ika Marić (68) iz Dubrovnika i njen partner Risto Čičković (69) iz Trebinja odlučili su da raskrste sa samačkim životima i svoju ljubav krunišu brakom. Za koji dan će pred matičarem i šezdesetak svatova u jednom trebinjskom restoranu reći „da“. Neće se ta svadba razlikovati po mnogo čemu od ostalih, biće ića i pića, veselja i muzike… Jedino što mladenci neće biti tako mladi. Ali, koga briga za to.
„Bitno je da se volimo, nikad nije kasno za ljubav“, poručuju uz osmijeh Ika i Risto.
Starost je neizvijesna, a samoća katkad naporna i teška. Zato je ljepše život provesti udvoje, kažu mladenci. Iako su prijatelji i rodbina bili zatečeni njihovom odlukom da na izmaku sedme decenije prave svadbu, Iki i Ristu tu ništa nije čudno.
„Osjetili smo da smo jedno za drugo. Shvatili smo da je bolje da se udružimo, da budemo zajedno i da se vjenčamo na kraju. Osjećamo da smo srodne duše. Kad sam rekla mojoj porodici da ću se udati, bili su malo skeptični – gdje ćeš ti pod stare dane da se udaješ, zašto ti to treba… ali su se kasnije smirili, jer sam ih ubijedila da meni treba neko i da je teško živjeti sam“, priča Ika.
Upoznali su se još prije dvije godine kada se Ika iz Dubrovnika doselila u Trebinje, gdje je odlučla da provodi svoje penzionerske dane. Dvogodišnje poznanstvo sa Ristom prije dva mjeseca preraslo je u ono najljepše – ljubav. Sve je počelo u jednom lokalu na trebinjskoj pijaci. Ika, koja je sjedila u kafiću, ugledala je, tada poznanika, Rista i pozvala ga da joj se pridruži na kafi. Dugi razgovor o životu, ljubavi, navikama, sreći, sudbini… za buduće mladence bio je, ipak, kratak. Osjećali su da treba ponovo da se vide i uradili su to već sutradan.
„Neko je morao prvi napasti, a danas ženske više napadaju. On je pristao da budemo zajedno“, govori Ika kroz osmijeh. Risto otkriva kako mu je, ipak, bilo nestvarno da se jedna Dubrovčanka „zalijepi“ baš za njega.
„Ja sam se ustručavao malo, gdje Dubrovčanka da se uda za mene, seljaka“, govori Risto i priznaje da je ženidbu potajno priželjkivao, jer mu je 12 godina samačkog života već bilo dodijalo.
U poznim godinama, kažu, nije lako naći partnera koji vam odgovara, jer čovjek sve više razmišlja na koga će naići.
„Kad si mlad ne misliš puno, bitna ti je samo ljubav, a ne da li je ta osoba stvarno za tebe. Sada je drugačije. Ika je prava osoba za mene“, siguran je mladoženja Risto.
U svoj izbor sigurna je i Ika. Svidio joj se, kaže, Ristov karakter, način na koji se šali, njegova uviđavnost…
„Kada sam ga prvi put pozvala na ručak došao je tačno u dogovoreno vrijeme sa buketom cvijeća. Donio je domaću pogaču i sok od šipka. Sve je on to sam napravio. Bila sam mnogo srećna i ushićena, jer sam vidjela da još uvijek postoje džentlmeni“, prepričava Ika njihov susret.
Risto je već tada spremao teren, pa je brak spomenuo kroz šalu. No, Ika ga je izignorisala. Ubrzo se, ipak, predomislila.
„Kad sam došao prvi put ona mi je napravila kafu, ja sam rekao – dobru kafu praviš, mogla bi se udati. Ona je oćutala tada, a sutradan, kada je spremila ručak, ja sam opet rekao – spremila si dobar ručak, možeš se udati. Ona je pitala – a za koga, ja sam rekao – pa, za mene. Odgovor DA sam dobio tek nekoliko dana nako toga“, priča Risto.
Budući mladenci poručuju mladima da se ne libe braka. Sigurni su da ako ima ljubavi udvoje je najljepše i tako se sve može pobijediti. Čak ako ima i pomalo ljubomore, kažu, ne treba da brinete, jer to je znak da ima i ljubavi.
Toalete za vjenčanje već su spremne, gosti su pozvani, pa mladenci s nestrpljenjem čekaju svoju subotu. Treme, kažu oni, nemaju.
“Dok palme njišu grane, cijela varoš spi, behari dok mirišu ljubiš me, ljubiš ti” – uz ove stihove Dubrovačkih trubadura zaplesaće svoj prvi svadbeni ples i zakoračiti u novi, nadaju se, srećniji i ispunjeniji život.
Šta drugo za kraj no im poželjeti da im zajednički dani budu veseli, baš kao što su i oni bili dok su nam pričali o sebi.