Izazovi i problemi sa kojima se suočava Udruženje djece i omladine sa posebnim potrebama „Moja nada“ iz Nevesinja, ali i njegovi članovi, su brojni. Upućeni, prije svega, jedni na druge, trude se da funkcionišu kao porodica.
Pripremila: Marija Manojlović/Direkt
Od 2008. godine, kad je osnovano, Udruženje „Moja nada“ je za 54 svoja člana drugi dom- mjesto gdje se druže, socijalizuju, uče…
„Dolazim često. Odavde nosim uvijek lijepe uspomene. Važno je da postoji ovakvo udruženje. Impresioniran sam vaspitačima koji se uvijek trude da svi članovi ovo udruženje dožive kao drugi dom koji će im pružiti pažnju, ljubav i biti podrška“, kaže Nikola Šipovac.
Udruženje je velika podrška i roditeljima, potvrđuje Dobrila Spremo.
„Ja kao majka borim se za svoju djecu, svakodnevno dolaze ovdje, bolje da se ovdje druže nego da su kod kuće. Zahvaljujem direktorici Slavici koja mi pomaže kad god je pomoć potrebna, i vaspitačice rade divno sa djecom“, ističe naša sagovornica.
Pokušavamo da pomognemo jedni drugima, ukratko objašnjava način rada udruženja direktorica Slavica Bulut. Udruženje zapošljava deset radnika, među njima je i nekoliko članova, ali i dva fizioterapeuta, logoped, dva vasitača, pedagog. U dnevnom centru djeca tako dobijaju osim druženja i stručnu pomoć.
„Mnogi roditelji su skrivali svoju djeci, nisu ih slali ni u školu, kao da ih je bilo stid da pokažu da imaju dijete sa posebnim potrebama. To je sada drugačije. Imam osjećaj da su roditelji jedva dočekali da dovode svoju djecu ovdje. Da nije ovoga udruženja i centra, ova djeca bi vjerovatno bila zatvorena u kući. Ovo je njihov drugi dom. Mi ovdje pravimo priredbe za Novu godinu, 8. mart, za rođendane pravimo torte, trudimo se da uljepšavamo njihovu svakodnevicu. Djeca vole da dolaze. Riječ je o djeci sa poteškoćama u razvoju, djeci sa autizmom, cerebralnom paralizom, Daunovim sindrom, slabovidim licima“, kaže Bulut.
Brige i problemi brojni, malo šta se radi da se situacija popravi.
Roditelji su ti koji, u najvećoj mjeri, nose teret brige o svojoj djeci, koja se, kaže naša sagovornica, spominju pred izbore a malo šta se uradi da se njihova situacija popravi.
„Mi, kao udruženje, imamo jedan od najvećih budžeta, 72.000 KM ove godina i zahvaljujući tim sredstvima mi funkcionišemo. Ova djeca imaju 160 KM tuđe njege i pomoći i 100 KM invalidnine. To je malo, pogotovo ako djeca imaju problema, nose pelene, moraju ići na rehabilitaciju svaki mjesec… Danas se nije lako brinuti ni o zdravoj djeci a ne o djeci sa posebnim potrebama. Nije to problem koji traje jedan mjesec pa da se nekako riješi, već problem dok su živi“, ističe Bulut.
Nedostatak sredstava je razlog zašto dnevni centar posjećuju uglavnom djeca iz grada. Ona sa sela ostaju tako uskraćena za stručnu pomoć i socijalizaciju.
„Desetoro do petnaestoro djece dolazi svakodnevno ovdje. Neka djeca su na selima pa ne dolaze. Nekad smo imali kombi za prevoz, ali to su veliki troškovi – za gorivo, vozača, tako da to nismo mogli plaćati. Ta djeca ostaju uskraćeni za socijalizaciju. Sve je do sredstava – koliko imaš toliko se pruži. I naše fukcionisanje uvijek zavisi od toga. No, bez obzira na to da li bude udruženja, mi ćemo uvijek biti tu za ovu djecu“, kaže Bulut.
Prema njenim riječima neizvjesna budućnost najveća je briga roditelja djece sa poteškoćama u razvoju. Sistemskog rješenja nema. Domovi koji postoje su daleko a takva ustanova u Hercegovini riješila bi donekle problem.
„Dok su roditelji živi, sve je drugačije. Čim ne bude roditelja teško da će djeca moći da funkcionišu. Društvo bi moglo više učiniti. Trebalo bi i da se osnuje dom za djecu sa posebnim potrebama, npr. u Hercegovini, u Trebinju… To je najbliža lokacija gdje bi i roditelji mogli da posjete svoje dijete”, objašnjava naša sagovornica.
Spisak problema sa kojim se udruženje i njegovi članovi suočavaju uskoro će biti kraći za jednu stavku. Problem nepristupačnosti prostorija koje se nalaze na spratu biće riješen ugradnjom lifta. Sredstava su stigla iz Kabineta predsjednice Republike Srpske.