„I majka i ćaća su mi umrli pravi, a, evo, ja sam se iskrivila. Znaš šta je bilo?“, započinje bez pitanja priču osamdesetšestogodišnja baba koja je cijeli život provela u jednom hercegovačkom selu.
Bez pogovora i pitanja prihvatila je davno svoje mjesto, tradicionalno dodijeljeno svakoj ženi na ovim prostorima – mjesto u kući i na njivi uz obavezu da rađa, da radi, da kuva, da sprema, da pere, da se smije umjereno, da dočekuje, da ispraća, da bude ponizna, da poštuje, da ne traži previše poštovanja, da ne pita, a uvijek odgovara, da se previše ne žali ni na šta, da se ne smije čak ni spotaknuti i povrijediti, slučajno, nespretno…
“Ja kad sam se udala ovdje, ja sam ti se slomila dobro. Pala i udarila se. Ali nisu me smjeli niđe voditi, ni doktoru, ni niđe. Krili su me u sobu da niko ne vidi da mi je išta bilo. Kad bi neko doš'o i pit'o đe je mlada, mene bi krili i rekli eno je gore ili nešto radi ili šta ti ja znam. Đe ćeš reći da sam se slomila, sramota je bilo da mladoj išta fali. I tako je to ostalo, ja sam tad nešto slomila, nisam ništa liječila i otad sam ovako kriva.“
“Eto, tako je to bilo”, završava.
Nije bitno koja je ovo baba, niti u kom je to hercegvačkom selu bilo. Nije ni bitno kada se sve tačno dogodilo. Ovako je bilo u svim selima, u svim vremenima, sa gotovo svim babama.
Mnoge žene se nikada u svom životu neće zapitati jesu li zaslužile koje pravo više. Tradicija i patrijarhat, koji su ženi određivali mjesto, donekle su se izmijenili danas u odnosu na period kada je ova baba bila djevojka. Emancipacija žena i život u gradovima olakšali su im svakodnevicu. No, i danas se žadržalo nepisano pravilo da svi bolje znaju gdje je ženino mjesto i šta je za nju najbolje nego što ona sama zna. Pravila su, doduše, malo manje rigorozna i ljepše upakovana.