Dušanka Bubalo, penzionisana prosvjetna radnica iz Trebinja, je čak 76 godina redovna članica gradske biblioteke. Ljubav prema knjigama prati je od djetinjstva, a odredila je i njen životni poziv.
Prilikom posjete zatičemo je sa knjigom “Deobe” od Dobrice Ćosića. Kaže nam da obično čita dvije knjige istovremeno, što joj je navika koju njeguje decenijama, baš kao i ljubav prema maternjem jeziku.
Od svoje 14. godine član je biblioteke, u decembru je napunila 90 godina, pa je i njen najstariji član.
„Od djetinjstva se družim sa knjigama. I danas, u ovim poznim godinama, pročitam najmanje dvije knjige mjesečno. Obožavam klasike, ali ne zanemarujem ni savremene pisce“, priča u razgovoru za Direkt Dušanka Bubalo, koju smo povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, izabrali kao najboljeg svjedoka kako se kroz godine i maternji jezik mijenjao.
Međunarodni dan maternjeg jezika u svijetu se obilježava 21. februara.
Četrdeset godina u učionici
Dušanka je kao profesorica srpskohrvatskog i ruskog jezika u prosvjeti radila punih četrdeset godina. Prije zaposlenja završila je, kako nam priča, realnu gimnaziju u Dubrovniku, a potom pedagošku školu u Beogradu, gdje je studirala književnost i jezik, kao i ruski jezik.
Prisjeća se, u razgovoru za Direkt, kako je generacije učenika učila ne samo gramatici i pravopisu, već i kulturi govora.
„Nastojala sam da uvijek koristim riječi iz našeg jezika, iz Vukovog rječnika“, ističe naša sagovornica.
Sa blagom sjetom primjećuje kako su danas neke riječi gotovo iščezle iz svakodnevnog govora.
„Nekada se govorilo ‘provoditi’, a danas čujemo ‘implementirati’. Umjesto ‘rukovodilac’ – ‘menadžer’. ‘Saosjećanje’ je postalo ‘empatija’. ‘Inaugurisati’ zamjenjuje jednostavno ‘postaviti’“, naglašava ova blaga penzionerka, dodajući da su mnoge lijepe riječi nepravedno potisnute.
„Čujemo ‘ćao’ umjesto ‘doviđenja’, ‘ok’ umjesto ‘dobro’”, primjećuje Dušanka dodajući da joj smetaju nazivi na prodavnicama i ugostiteljskim objektima koji nisu iz našeg jezika.
Jezik se brani čitanjem
Na pitanje da li su djeca nekada imala bogatiji rječnik, odgovara potvrdno, bez dvoumljenja.
“Bilo je izuzetaka, ali čitanje dobrih pisaca je presudno. Danas je čitanje potisnuto u drugi plan. Više pažnje posvećeno je društvenim mrežama,“ kaže naša sagovornica dodajući da se maternji jezik treba više njegovati.
“Naročito u korjenu posvetiti pažnju pravopisnim i gramatičkim vježbama. Te vježbe su veoma važne, jer nam uveliko pomažu da se u životu pravilno izražavamo, usmeno i tačno pišemo. Budemo potkovani u usmenom i pismenom izražavanju” , kaže naša sagovornica koja, u razgovoru, s ponosom govori o ćirilici.
„Imamo najsavršeniju azbuku. Gdje za svaki glas imamo jedno slovo. Naš pravopis je fonetski. Svojim jezikom možemo biti ponosni“, naglašava Dušanka gdje vidimo kako životni poziv oblikuje i cjeloživotnu ljubav.
Kao dugogodišnji zaljubljenik u pisanu riječ, kaže nam, da promjene osjeća i u savremenoj književnosti.
„I u djelima današnjih pisaca tuđi izrazi su se nastanili“, zapaža naša sagovornica.
Anegdota koja pokazuje stav
S osmijehom se prisjeća gimnazijskih dana. Prepričava nam kako joj je profesorica istorije jednom, nakon izlaganja seminarskog rada o Petru Velikom, rekla da je rad previse jednostavan, iako su istorijske činjenice tačne, da nije dobar, s obzirom na visoku ocjenu iz svog maternjeg jezika.
„Rekla sam joj da je veliki Gogolj govorio kako do jednostavnosti treba narasti“, prisjeća se naša sagovornica rečenice zbog koje je morala na razgovor u zbornicu.
U zbornici je, kaže, reagovala njena profesorica maternjeg jezika Smiljana Berdović, koja je stala u njenu odbranu rekavši da dobije lošu ocjenu, ako rad iz istorije nije dobar, ali da se u njene ocjene ne miješa.
Možda je upravo tada dodatno učvršćena Dušankina vjera u snagu riječi.
Danas, dok okreće stranice „Deoba“, Dušankina priča podsjeća da se jezik čuva čitanjem, znanjem i ličnim primjerom.