Pre dva dana je, više pomenut nego što je obeležen, Dan planete Zemlje. No, mi ni tog 22. aprila nismo prestali da zagađujemo vazduh, trujemo i betoniramo reke, nemilosrdno krčimo šume i iz sve snage bacamo smeće. Jednom rečju, ne hajemo za to što sečemo granu na kojoj sedimo.

Da živimo u Skandinaviji, vlasti bi nas savetovale da što više vremena provodimo u prirodi. Ovde je, pak, borba protiv korone pod parolom “Ostanite kod kuće”. Stoga je većina gradskog stanovništva u režimu samoizolacije.
Oni u malim mestima su relaksiraniji. Em su socijalni kontakti, po logici stvari, ređi, em im je priroda nadohvat ruke. I to kakva priroda! Ono što svetski pustolovi plaćaju suvim zlatom nama je pred nosom. Neki su to znali, ali većina, zarobljena u dnevnoj rutini, nije videla lepotu koja ih okružuje.
Poslednjih nedelja ipak je više vremena, a i proleće mami da se ono provede napolju. No, umesto netaknute, srećemo prirodu dodirnutu, ali na pogrešan način. Otpad na sve strane. Što je bliže putu, sve ga je više. Kese, šut, plastika, delovi nameštaja kao ožiljci na lepom licu, prizori koji teraju da skrenete pogled, kad već ne možete da popravite.
Pandemija koja je skoro zaustavila svet je pokazala da se priroda lako i relativno brzo regeneriše. Za manje od mesec dana vode su postale bistrije, a vazduh čistiji. To je dobar znak i daje nadu. Još da se ljudske navike promene u kom pravcu treba da razmišljamo i čemu treba da stremimo. Zato parola treba da glasi: “Idite u prirodu i čuvajte je“.
Sramota je da put od Gacka do Bileće umesto cveće prekriva smeće. A video koji nam je prošlog meseca poslao jedan čitalac svedoči o našem odnosu prema prirodi. Prizori istovremeno bacaju sumnju na premisu da je čovek svesno, dakle, misaono i odgovorno biće.