U selu Maglić na tridesetak kilometara od Novog Sada, iako smještenom u srcu ravnice, na trenutak se osjećate kao da ste u krševitoj Hercegovini, tačnije na Crkvini iznad Trebinja.
Za Direkt piše: Dubravka Čolović
U centru ovog vojvođanskog mjesta je ckrva Svetog velikomučenika kneza Lazara, koja po svemu podsjeća na Hercegovačku Gračanicu.
Hram, čija je gradnja počela 2006. godine, podignut je po uzoru na ovaj na Crkvini, a jedan od inicijatora je Dragan Đajić, porijeklom iz trebinjskog kraja.
Projektant je bio istaknuti arhitekta za vjerske objekte dr Predrag Ristić, koji je uradio i projekat Hercegovačke Gračanice.
Dug prema Bogu
Dragan, koji je više decenija direktor Poljoprivednog dobra „Maglić“, nam je rekao da mu je majka iz Ušća kod Lastve, otac iz Orovca, a u Maglić su doselili 1951. godine.
„Želio sam se odužiti Bogu, koji me ostavio u životu prije 25 godina, poslije jedne teške životne situacije“, kaže ovaj Trebinjac iz Vojvodine.
On priznaje da nikada nije išao u crkvu, da je roditelje sahranio bez popa, ali da je zbog svoje djece i svih mještana ovog kraja odlučio da pokrene ideju da se izgradi pravoslavna crkva.
Dragan priča da je godinama iz svoje kancelarije gledao park sa propalim drvećem i došao na ideju da se baš na tom mjestu podigne crkva po ugledu na Gračanicu i Hercegovačku Gračanicu.
„Hram je falio selu, jer su se naša djeca krštavala i vjenčavala u crkvama u susjednim mjestima. Tada je predsjednik mjesne zajednice bio moj kum Zotović i krenuli smo da realizujemo ideju zahvaljujući ljudima dobre volje i mještanima, koji su je objeručke prihvatili. Nas Hercegovaca je malo u Magliću, ali ima nas dovoljno, kao začina u jelu. Mnogo je urađeno u ovom mjestu, gdje žive ljudi iz svih krajeva,“ ističe Dragan.
Đajić svake godine dolazi u Trebinje i obilazi Hercegovačku Gračanicu.
„Crkva u Magliću je možda nekoliko metara veća od Hercegovačke Gračanice, koju kao da je sami Bog smjestio na brdo iznad Trebinja“, zaključuje on.
Pravoslani hram nakon više od pola vijeka
Crkva je urađena donatorskim sredstvima, samodoprinosima, uz pomoć ministarstva državne uprave lokalne samouprave Srbije i preduzeća Srbije.
Tako su poslije šesdeset godina od doseljavanja u Maglić tamošnji stanovnici dobili priliku da idu na liturgije, vjenčavaju se i krste u pravoslavnom hramu.
Hram je smješten u parku, u centru naselja naspram stare evangelištičke crkve koja je podignuta 1820. godine, a gdje su, kako nam rekoše mještani, do gradnje Crkve Svetog velikomučenika Lazara odlazili na službe.
Kako je Direktu rekao jerej Branko Karać, paroh kulpinski, od 2013. godine su redovna bogosluženja u crkvi Svetog velikomučenika kneza Lazara, a u toku je oslikavanje hrama.
Karać kaže da Maglić ima oko 2100 stanovnika, mahom doseljenika iz Grdeličke klisure i raznih krajeva BiH, koji su u Vojvodinu stigli planskim naseljavanjem poslije 1947. godine.
Nije samo crkva ono što povezuje Bačku i Hercegovinu. Naselje je 1949. godine dobilo ime po planini Maglić, najvišem vrhu u BiH čiji su obronci u Hercegovini, a do tada se zvalo Buljkes.
„Ta 1949. godina je interesantana i po tome što je stanovništvo naselju dalo ime Maglić. Ime se odnosi na istoimenu planinu Maglić koja se nalazi na granici Bosne i Hercegovine i Crne gore. Naseljavanje je završeno u periodu 1953-1954. godine i slobodno se može reći da je selo postalo „mala Jugoslavija“, opisano je na stranici Turističke organizacije Vojvodine.