Svako je za sebe našao zanimaciju – jedni crtaju, drugi boje, vježbaju, igraju košarku, stoni tenis ili „Čovječe ne ljuti se“. Mnogo je ljepše nego kod kuće. U Udruženju roditelja, djece i omladine sa poteškoćama u razvoju „Vedar osmijeh“ iz Bileće, kažu, nikad nije dosadno. Čak i onda kad posao ne ide baš najbolje.
Dragan u Udruženje dolazi gotovo svaki dan. Ljepše mu je, kaže, nego kod kuće. Kod kuće je dosadno, a u Udruženju uvijek ima nešto da se radi.
„Imam drugara ovdje. Ja volim da crtam, pišem, igramo se. Crtanje mi ide dobro, ali me bogami nekad ruka zaboli“, kaže Dragan.
Baci se i poneka partija „Čovječe ne ljuti se“, ali nema ljutnje onda kada se gubi, kaže Nebojša.
„Igramo i košarku, odbojku, stoni tenis, vozimo bicikl, trčimo“, kaže on.
„Vedar osmijeh“ iz Bileće trudi se da djeci i omladini sa poteškoćama u razvoju uljepša svakodnevnicu. Podrška lokalne zajednice, iako ključna, često je znala biti problematična. Od nekadašnjih pet zaposlenih osoba sa invaliditetom, u Udruženju je sada jedna. Takve su mogućnosti, kaže predsjednik Milenko-Bato Radmilović. To što sada nikome nisu ništa dužni, čini ih srećnim.
„Kada smo došli u situaciju da ne možemo da održimo ovaj ritam rada, zbog nedostatka finansijskih sredstava, mi smo se odlučili da damo doprinos opštini i da pomognemo opštinu u prevazilaženju finansijskih problema, za koje mi nismo krivi. Mi smo otpustili troje djece sa smetnjama u razvoju, poslali smo ih na biro. Sada, sa ponosom ističemo, da smo od to troje djece dvoje uspjeli da penzionišemo“, kaže Radmilović.
Zbog finansijske neizvijesnosti, pojašnjava, mnoge aktivnosti morali su da preskoče i da se ne pojave na brojnim druženjima i sportskim takmičenjima.
Zbog nemara bilećkih političara, njihovih svađa i neodgovornog stava prema građanima, prve na udaru su najosjetljivije kategorije stanovništva u ovoj opštini.
„U Bileći se budžet usvaja na silu, polovinom godine, kada već nastupe neki troškovi. Mi tokom cijele godine ne znamo da li će nama neko uplatiti hiljadu maraka, ili neće. To nas dovodi u veliki problem, jer ne znamo da li smijemo na primjer odvesti djecu na takmičenje u Banjaluku“, objašnjava Radmilović.
Zaključuje da ohrabruje to što osobe sa invaliditetom sada imaju više prava nego ranije. No, daleko je to od idealnog. Sve bi bilo lakše, kaže, kada bi i za njih bilo posla.
„Uspjeli smo po prvi put u zakon uvesti stavku invalidnine, pa imamo djelu od 70 do 100 posto invalida. Takođe, uspjeli smo da proširimo prava što podrazumijeva da se iz budžeta Opštine izdvaja 70 maraka za svako dijete sa teritorije Bileće. To je za svaku pohvalu“, navodi Radmilović.
Uprkos dugogodišnjoj neizvijesnosti Udruženje opstaje i svjedoči pravilu da se koplja najlakše lome na onim najosjetljivijim.
Nakon lijepog druženja, iz udruženja su nas ispratili sa vedrim osmijehom i uz zajedničku pjesmu.