Prvi put kada se dijete rodi prije vremena roditelji ne znaju gotovo ništa o svijetu u koji su, bez svoje volje, upravo ušli. Znaju da je beba stigla ranije, ali ne znaju šta sve to sa sobom nosi. Ne znaju šta je inkubator, kako izgleda život djeteta priključenog na aparate, niti da jedna plastična kutija, u tom trenutku, njihovom djetetu spašava život.
Ovako počinje priča gotovo svih roditelja prijevremeno rođene djece, a jedna od nas je i Nada Vukoje iz Bileće, hrabra majka koja je na svijet donijela tri čeda. Svo troje rođeno je prijejevremeno, ali rekla bih, u svoje vrijeme.
Strah i neizvjesnost od nepoznatog
Prilikom prvog prijevremenog porođaja, kada su našu sagovornicu odvojili od djeteta, osjećala se zbunjeno, uplašeno, miješala su joj se osjećanja straha, nade i neizvjesnosti.
“Ne razumijete zašto, šta se dešava, ni šta vas čeka“, prisjeća se mama koja je prvog sina rodila u 35. nedjelji trudnoće.
Majka i dijete bili su u istoj bolničkoj zgradi, ali na razdvojenim odjeljenjima. Nije imala opciju da bude uz svoje dijete, ali mogla je donositi mlijeko i posmatrati bebu kroz prozore.
Nakon desetak dana njen sin je iz inkubatora prešao u topli krevetić, kada je prvi put mogla biti uz njega. Tada počinje njeno upoznavanja majčinstva koje zbog prijevremenog porođaja sa sobom nosi dodatne obaveze i preglede.
Poslije toga doživjela je dva spontana pobačaja, ali dobija i ljekarske nalaze koji su im dali nadu da bi uz koriščenje terapije naredna trudnoća mogla biti uredna.
„Kada sam saznala da imam trombofiliju, mislila sam da sam jedina na svijetu. Ništa mi nije bilo jasno. Te injekcije su mi djelovale strašno, posebno kada morate sami sebi da ih dajete, a već ste osjetljivi, trudnoća, hormoni, strah“, priča Nada, koja je prilikom naredne trudnoće završila u bolnici u 28 nedjelji.
U Foči je provela mjesec dana baš u vrijeme pandemije virusa korona. Bez posjeta, bez mogućnosti da dodirne sina, supruga, odvojena od svih čekala je da trudnoća potraje što duže.
Porođaj je počeo oko ponoći u 33. nedjelji trudnoće.
„Rađa se plav, modar. Bio je krupan za djecu koja se rađaju u toj nedjeli. Imao je 2 kilograma i 800 grama, to je na neki način zavaralo doktore pa su mislili da mu neće trebati respirator, da mu je dovoljan inkubator“, priča nam Nada dodajući da mu se dva dana, koliko je bio u Foči, stanje pogoršavalo dok nije, tokom noći, došlo do potpunog kolapsa.
“Reanimiran je, intubiran, a tokom pokušaja spašavanja povrijeđeno mu je plućno krilo”, priča nam naša sagovornica dodajući da i danas na rebrima nosi taj ožiljak.
Poslije toga njen sin je hitno transportovan u Sarajevo.
Nada je te noći bila budna, osjećala je da se nešto dešava sa njenom bebom i to tri sata prije nego su joj ljekari javili. Iznenadila se, priča, zašto je u isto vrijeme, poslije ponoći i njen suprug bio budan. Pretpostavlja sada da je nemir osjetio i njen stariji sin, koji je tada imao nepune dvije godine. Kaže nam kako je iako kilometrima daleko neprekidno plakao dok se mlađem bratu stanje nije popravilo.
Ona je u tri sata poslije ponoći od ljekara saznala da je njenu bebu voze za Sarajevo, nakon čega joj je dva sata kasnije stigla i vijest da je njegovo stanje stabilizovano.
“Da je stigao pola sata kasnije on ne bi bio živ”, prisjeća se Nada riječi ljekara iz Sarajeva.
Zbog pandemije koronavirusa nisu mogli da uđu u bolnicu, ostala je i bez opcije da djetetu donosi mlijeko. Priča nam i da je strahovala da li je njihovo dijete uopšte živo, pošto nije imala nikakvu mogućnost da ga vidi.
Nakon nekolika dana dobili su fotografiju bebe. Iako je na njoj bila malena mrvica priključena na brojne aparate, sa sondom i raznim cjevčicama, njima je u tom trenutku fotografija djeteta značila sve.
Danima je zamrzavala mlijeko sa strahom hoće li ga njeno dijete i dobiti.
Poziv koji znači sve
Jedini način da saznaju nešto o djetetu bila su tri poziva dnevno, vrijeme informacija od 14 do 15 časova i po jedan ujutru i naveče, kada su informacije obuhvatale svega par riječi. No, i informacija “stanje je nepromijenjeno” porodicama prijevremeno rođenih beba mnogo znači.
Nakon deset dana njena beba izlazi u krevetić, kada su odlučili da osoblje bolnice zovu samo u vrijeme predviđenih informacija.
„Kada je prebačen u krevetac meni žena govori on je u toplom krevetiću mi imamo sada prijem blizanaca u 28 nedjelji i tada sam prestali zvati uveče i uitru, prosto osvjestite da su sad neka druga djeca prioritet, drugi roditelji zovu“, prisjeća se naša sagovornica.
Nakon izlaska iz bolnice, njihova borba nije bila završena. Za prijevremeno rođenu djecu slijede kontrole kod neonatologa, neurologa i fizijatra, praćenje razvoja vida, ultrazvučni pregledi mozga, a po potrebi i rehabilitacija i logopedske vježbe.
Nada živi u Bileći, a sa sinom je odlazila u Sarajevo, Budvu i Banjaluku, zbog nalaza i pregleda koji nisu postojali u Trebinju, ali ni Foči kao većim centrima u ovom dijelu Hercegovine.
U razgovoru za Direkt navodi da je upravo to dodatni izazov s kojim se suočavaju porodice prijevremeno rođene djece u Hercegovini.
“Nakon dolaska iz banje u Banjaluci, gdje smo bili dvije sedmice, naredna četiri mjeseca svaki dan sam dijete iz Bileće vodila kod fizijatra u Trebinje privatno na vježbice”, priča nam Nada naglašavajući da bolnica Trebinje nije imala dječijeg fizijatra.
Upornim radom, priča, njen dječak je uspio da postigne sve, što je na kraju i najvažnije.
Nakon što su prebrodili sve te prepreke uslijedila joj je još jedna neuspješna trudnoća, ali i rađanje djevojčice u 36. nedjelji. Iako se činilo da će ovaj put proći bez dodatne neizvjesnosti desetak dana nakon izlaska iz bolnice djevojčica je dobila upalu pluća i ponovo završila na pedijatriji u inkubatoru.
Nakon što su ove teškoće prebrodili, danas uživaju gledajući kako im djeca rastu. Dječaci idu u školu, dok je njihova sestra napunila četiri godine. Iza njihovog odrastanja, kako kaže naša sagovornica, stoji mnogo rada, vježbi, kontrola i roditeljske posvećenosti. A za porodice koje su prve dane života svoje djece provele čekajući da vaga pokaže koji gram više, svaki njihov napredak ima posebnu težinu.
Dan za male borce
Nakon prvog prijevremenog porođaja naša sagovornica se priključila udruženju prijevremeno rođenih beba Mrvice iz Banjaluke. Priča nam da su joj priče ljudi koji su prolazili slične životne borbe puno pomogle. Ove godine u saradnji sa Mrvicama odlučila je da 17. novembar, koji se obilježava kao dan prijevremeno rođene djece, obilježe u Bileći.
“Plan nam je da se, uz podršku Udruženja i opštine Bileća, zasadi jedno drvo koje ima ljubičastve cvjetove i da podsjeća tokom cijele godine na prijevremeno rođene bebe, ali i da predstavlja jedan vid podrške svim roditeljima kroji su kroz to prošli i koji kroz to prolaze”, najavila nam je Nada dodajući da je plan i da nekadašnja mrvice puste balone u znak sjećanja na bebe koje nisu izgurale i kao podršku bebama koje jesu.