„Mladi su pokazali spremnost da se bore za svjetliju budućnost, ali je pitanje da li će političari staviti struku ispred knjižice i profita“, poručuje, između ostalog, u razgovoru za Direkt Jovan Jovanović, glumac iz Trebinja kojeg publika sve češće gleda na malim ekranima.
Za Direkt piše: Aleksandar Milošević
Ima onih koji se odmalena zaljube u glumački poziv kroz školske priredbe u kojima imitiraju junake iz bajki ili basni, neki se za taj korak odluče u nešto zrelijem dobu, pa po završetku srednjoškolskog obrazovanja uplove u umetničke vode, ali postoje i oni malobrojni koji to postanu slučajno ili zaobilaznim putem. U tu grupu spada i Jovan Jovanović, mladi glumac iz Trebinja lako pamtljivog imena i prezimena, a u poslednje vreme i lika, budući da ga ljubitelji domaće kinematografije sve češće gledaju na malim ekranima.
Rekli smo da je zaobilaznim putem postao glumac, jer je prvobitno tri godine bio student ekonomije u Podgorici, da bi u jednom momentu presekao – prestonicu Crne Gore zamenio je glavnim gradom Srbije, a studije ekonomije beogradskim Fakultetom dramskih umetnosti (FDU), na kojem je diplomirao u klasi Dragana Petrovića Peleta.
Od Podgorice do FDU: „U glumu sam se zaljubio slučajno“
Jovan Jovanović, koji je srca publike osvojio ulogom u seriji „Vojna akademija“, a u skorije vreme rolama u filmu „Čuvari formule“ i seriji „Tvrđava“, kaže da je njegova životna priča – neobična.
„Moja priča nekako nije klasična glumačka. Moja ljubav prema glumi ne datira od djetinjstva. Naravno, voleo sam naše filmove i glumce odmalena, citirao ih, divio im se, ali nisam ni slutio da ću sa nekima od njih deliti scenu nekoliko godina kasnije. U glumu sam se, zapravo, zaljubio u Podgorici. Moje Trebinje nema profesionalno pozorište, tako da sam tu magiju pozorišta osetio tek kada sam otišao na fakultet u Podgoricu. Svake večeri sam odlazio u pozorište, divio se veštini ljudi na sceni i tada se rodila misao da bih možda mogao da pokušam da upišem glumu. Na prvom prijemnom sam bio blizu, na drugom sam se bolje pokazao i upisao“, kaže Jovanović.
Iako je u Beograd došao iz manje sredine koja nema profesionalni teatar, Jovanović ističe da je imao sreću i privilegiju da na studijama sarađuje sa značajnim imenima naše kinematografije.
„Prednost studiranja na FDU je ta što se sa tvojim radom vrlo brzo upoznaju i reditelji i producenti i ostale kolege glumci. To su ljudi od kojih ti kasnije zavisi budućnost. Na neke od naših časova dolazili su Goran Marković, Darko Bajić, Dragan Bjelogrlić – ljudi kod kojih smo moje kolege i ja kasnije dobili priliku. Naravno, to ne bi bilo moguće bez našeg profesora Dragana Petrovića Peleta, koji se izuzetno zalagao za nas“, objašnjava on.
Trebinje – mana i prednost
Ipak, nada se da će Trebinje narednim generacijama koji se opredijele za ovaj poziv ponuditi više, a s tim u vezi Jovanović nam je otkrio da ima posebnu želju da sa svim diplomiranim glumcima iz svog rodnog mjesta odigra predstavu pred hercegovačkom publikom.
„Mana odrastanja u Trebinju je definitivno ta nemogućnost odlaska u pozorište. Ali mislim da se i to mijenja i da se i Trebinje budi u tom smislu. Valjda i zbog sve više aktivnih i svršenih studenata glume iz našeg grada. Kod svih nas, siguran sam, postoji nada i želja da se jednom vratimo u Trebinje i uradimo neku zajedničku predstavu.“
S druge strane, upravo mu je odrastanje u Trebinju donelo i važnu prednost.
„Odrastanje sa živopisnim ljudima je ogromna prednost. Možda i najvažnija u našem poslu – da znaš da prepoznaš različite karaktere i to kasnije preneseš na scenu.“
„Nikad nije kasno“
Jovanović je živ primjer da ona pomalo izlizana fraza “nikad nije kasno”, zaista ima uporište. U tom smislu mladim ljudima iz svog mjesta može da posluži kao zvijezda vodilja, ako u prvi mah možda pogriješe sa izborom fakulteta.
„Jedini savjet koji mogu da im dam je da ne zaborave da budu mladi. Ostalo će sve postići, prije ili kasnije. Mislim da nam je prerano dato da odlučujemo o svojoj sudbini. Ali mi se opet čini da je to problem obrazovnog sistema. Kroz školu zapravo i ne vidimo dovoljno dobro za šta smo to stvoreni i u kom pravcu bi nakon srednje škole trebalo da krenemo. Zato neki od nas nasumično upisuju fakultete. To se dogodilo i meni. Ali sam imao sreću i podršku porodice da taj prvi izbor promijenim i sa 22 godine upišem ono što će kasnije biti moj poziv. Dakle, nije kasno. Ako ste stvarno pronašli nešto što vas zanima, probajte. Narednih četrdesetak godina bićete zahvalni sebi”, jasan je Jovanovićev stav.
Kroz svijet glume je moguće da se zaplovi i u predjele iracionalnog, imaginarnog, ali često povratak u realnost kojoj svjedočimo nakon toga bude neprijatan. Jovanović kao jedan od brojnih glumaca koji se zalaže za bolje društvo, nadu polaže u generacije koje dolaze, ili bolje reći, u one koje su već stigle.
“Mladi ljudi su pokazali da su spremni da se bore za svjetliju budućnost. Tako da njihovu perspektivu vidim ma gdje oni bili. Na nama kao društvu je da li ćemo ih tako pune znanja i pravih vrijednosti pustiti da i dalje odlaze. U jednom trenutku će nam biti potrebni stručni ljudi. Naši stručni ljudi. Oni koji će pored novca moći da nađu i emotivnu satisfakciju da urade nešto za svoj narod i svoju zajednicu. Pitanje je kada će se i da li će se ovdašnji političari osvijestiti i staviti struku ispred knjižice i profita”, pita se naš sagovornik.
Čarobni štapić i hercegovačka veza
Nažalost, političari ne mare previše za kulturu, a tome u prilog govori podatak da je iz budžeta Republike Srbije za nju u 2026. godini predviđeno tek 0,6 odsto. U takvoj situaciji, kaže Jovan, mnogi talentovani umjetnici ne mogu da iskoriste svoj dar.
“Mislim da je kultura u poslednjem planu svake vlasti. Tako da je teško mladim ljudima da se ubace u ovaj voz. Nažalost, previše je akademija, a premalo pozorišta. Nema mjesta za sve. Znam mnogo darovitih ljudi koji nisu dobili priliku. Volio bih da imam neki čarobni štapić i to promijenim”, ističe Jovanović.
Naš sagovornik je imao priliku da u nekoliko projekata radi sa Draganom Bjelogrlićem, koji je takođe porijeklom iz Hercegovine. Zato se nameće pitanje da li je toj uspješnoj saradnji kumovala možda i hercegovačka veza?
“Dragan je dolazio na naše časove i vrlo rano upoznao našu klasu. Ja sam priliku kod njega dobio već na drugoj godini – ulogu batlera Zaviše u projektu “Senke nad Balkanom”. Onda je radio seriju o košarkašima (prim.aut. “Žigosani u reketu”) u kojoj sam ja sa 199 santimetara visine dobio prednost u odnosu na svoje kolege. Ali sumnjam da mi je ta hercegovačka linija pomogla da dobijem ulogu u “Čuvarima formule”. Tu sam morao da prođem četiri kruga kastinga. Tako da vjerujem da je to među nama neko i poslovno i zemljačko poštovanje”, objašnjava Jovanović.
„Tvrđava“ i emocija devedesetih
Pomenute uloge su ga lansirale na veliku scenu, a posljednje značajno ostvarenje kojim je pokupio simpatije javnosti jeste već pomenuta serija “Tvrđava”, koja je stekla veliku popularnost u Srbiji i regionu, a govori o mračnom periodu i ratnim zbivanjima iz 90ih godina. Serija prikazuje način na koji je zvanični Beograd izdao ljude u Republici Srpskoj Krajini, pa se postavlja pitanje da li je upravo taj ugao priče bio posebno emotivan i zanimljiv gledaocima?
“Mislim da je glavna prednost serije “Tvrđava” ta što je izuzetan scenario Gorana Starčevića i Mirka Stojkovića došao u izuzetne ruke Saše Hajdukovića. I naravno produkcije “Režim” koja je to sve sprovela u djelo. Posebna je čast biti dio tog projekta, to ne govorim sada kada je rezultat prepoznat, već od trenutka kada sam dobio scenario. Posvećen i temeljan rad doveo je do toga da serija bude zapažena i vrlo praćena”, priča nam Jovanović koji je u ovom ostvarenju igrao lik prognanog Krajišnika Igora Berića.
S obzirom na to da je rođen 1993. godine u Trebinju, u jeku ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, Jovan ističe da je imao osjećaj da je i sam proživio sudbinu Krajišnika.
“Odrastaš uz priče iz rata. Imaš osjećaj da ti je to sve urezano negdje. a ne znaš kako. Onda sam došao na set, vidio scenografiju, obukao kostim i za tren se prebacio u 90-te. Imao sam osjećaj kao da sam već bio tamo. Tako da mi je odrastanje u Trebinju definitivno pomoglo da lakše shvatim neke stvari i neke scene. Naravno da se to ne može porediti sa onim što su ljudi stvarno prolazili tih godina, ali nam je olakšalo da oživimo tu sliku”, dodaje on.
Često se glumcima postavlja pitanje da li im je draže da se ponavljaju na “daskama koje život znače” ili na setu. Jovanović je pak više pristalica pozorišta, jer su se iz njega izrodile uloge po kojima je danas poznat široj javnosti.
“Pozorište je moja baza”
“Školovan sam prvenstveno za pozorište i to je moja baza. Tu sam formirao zanat, disciplinu i odnos prema poslu. Naravno, film i kamera su drugačiji izazov koji takođe volim, ali pozorište je za mene temelj iz kog sve polazi. Uostalom uloga Murata u predstavi “Osama-kasaba u Njujorku” je bila iskra koja je pokrenula sve ostalo. Mislim da na toj prilici moram biti najzahvalniji”.
Ta predstava koja se izvodi na sceni “Zvezdara teatra” nedavno je imala jubilarno 150. izvođenje, a zauzima posebno mjesto u Jovanovom srcu jer je, kako kaže, uz nju sazrijevao.
“Osam godina igramo tu predstavu. Tada smo, većina nas, bili studenti. Sada smo već iskusniji mladi glumci. Rasli smo, padali, tugovali, radovali se, sazrijevali i privatno i poslovno za ovih osam godina. Sve vrijeme je “Osama” bila tu. Naša sigurna luka. Volimo tu predstavu, čuvamo je i mislim da publika to prepoznaje i zbog toga se vraća i po nekoliko puta”.
Jovanović je već pokazao da može da igra lepezu različitih likova i karaktera, pa s tim u vezi naglašava da mu je bitno da ga nijedna uloga ne obilježi, kako bi mogao da kroz svoj poziv otvara nova vrata.
“Posebno mi je važno da ne upadnem u kalup i da me nijedna uloga ne definiše do te mjere da mi suzi prostor za dalje istraživanje. Mislim da je za glumca opasno kada počne da ponavlja sebe ili da igra ono što se od njega očekuje, jer tada nestaje ona suštinska radoznalost. Zato želim da svaku ulogu gradim iz početka, da joj pristupim bez sigurnih rješenja i bez potrebe da se dopadnem po svaku cijenu. Gluma me privlači upravo da bih stalno pomjerao sopstvene granice, da istražujem različite strane ljudske prirode i da kroz svaki novi lik naučim nešto i o sebi i o svijetu oko sebe”, poručuje Jovan Jovanović na kraju iscrpnog razgovora za Direkt.
U tekstu su korišćene fotografije sa snimanja i pozorišnih predstava našeg sagovornika.