Dilema studenata iz Hercegovine – Vratiti se ili ostati

Gotovo svaki student iz Hercegovine se prije ili kasnije suoči sa istom dilemom – ostati tamo gdje su veće profesionalne mogućnosti ili se vratiti u rodni kraj gdje je srce. Predrag Supić sa Građevinskog fakulteta razmišlja o inostranstvu prije povratka, Miloš Šupić, apsolvent prava, povratak uslovljava promjenom ambijenta, dok Nikolina Stevanović sa FTN-a u Novom Sadu kaže da bi se vratila kada bi umjesto veze, znanje bilo vrednovano. Ono što im je zajedničko jeste sumnja da će sistem u Hercegovini prepoznati i nagraditi njihovu stručnost.

Za Direkt piše: Aleksandar Milošević

Osim nekolicine onih koji odmah po završetku srednjoškolskog obrazovanja nađu posao i odluče da ostanu u rodnom kraju, najveći broj mladih iz Hercegovine odlazi na studije. Izbor uglavnom pada na Srbiju, odnosno na Beograd ili Novi Sad kao dva najveća centra. Dok završavaju svakodnevne fakultetske obaveze, spremaju kolokvijume i ispite i sa nestrpljenjem čekaju praznike kako bi se vidjeli sa roditeljima i najbližom rodbinom, studentima iz ovih krajeva često nad glavom visi i pomalo neprijatno pitanje: Šta nakon studija?

Između većih šansi i skupljeg života

Nažalost, aktuelna situacija u Hercegovini i Srbiji daleko je od bajne. Mladi ljudi se u obje sredine suočavaju sa mitom i korupcijom, nepotizmom, partokratijom, odnosno sa sistemom u kojem se rijetko cijene znanje i stručnost, pa je vrlo teško dati pravi odgovor na pomenutu životnu dilemu. Oni koji se opredijele da ostanu u Srbiji imaju bolje poslovne mogućnosti, ali se istovremeno suočavaju sa ogromnim životnim troškovima, posebno ukoliko moraju da iznajmljuju stan. S druge strane, pred onima koji se vrate u zavičaj su oskudan društveni sadržaj i skromne poslovne prilike. Tu je i opcija odlaska u zemlje Evropske unije, koja je sa pasošima BiH i(li) Srbije veoma ograničena.

Predrag Supić, student treće godine Građevinskog fakulteta u Beogradu, kaže da bi volio da karijeru započne u inostranstvu, stekne iskustvo, a potom se vrati u Srbiju ili Hercegovinu.

„Iako ne znam gdje će me put odvesti, volio bih da karijeru počnem u inostranstvu i da se, sa tim iskustvom, nekada vratim u Srbiju ili u Hercegovinu. Ne zato što mislim da ću steći više znanja u inostranstvu, već sam stava da treba sve obići i probati, kao i da je, na kraju, kod kuće najljepše. Mislim da mladima iz Hercegovine nijedna sredina ne predstavlja problem za uspjeh, prvenstveno zbog karaktera koji nosimo sa sobom iz Hercegovine, ali i zbog međusobnog pomaganja u tuđoj sredini“, ističe Predrag.

Dodaje da je ključna želja za povratkom u zavičaj i da bi on bio masovniji kada bi mladi vidjeli značajnije društvene promjene koje priželjkuju.

„Po mom mišljenju, prije svega, treba da se pojedinačno promijeni svijest kod mladih, u smislu da imaju želju za povratkom u rodni kraj i da su motivisani da svojim znanjem i zalaganjem nešto promijene. Takvim razmišljanjem, promjene u društvu na koje se često žalimo, neminovne su. Mislim da same političke promjene ne bi uticale na moje mišljenje, jer sam svakako stava da rodnu grudu ne treba napuštati. Ako govorimo o trenutnom stanju, problem je mnogo dublji. Prvo treba da razmislimo i krenemo od sebe, a zatim će doći promjene i bolja vremena za sve nas“, uvjeren je Supić.

Povratak kao želja, odlazak kao realnost

Da mlade nisu zasjenila svjetla većih gradova i „ubila“ im želju za povratkom u Hercegovinu, svjedoči i razmišljanje Miloša Šupića, apsolventa na Pravnom fakultetu u Novom Sadu i dobitnika prestižne nagrade „Dositejeva stipendija“, koja se dodjeljuje najboljim studentima državnih fakulteta u Srbiji.

Miloš smatra da je za povratak u Hercegovinu neophodno da se promijeni ambijent u svim opštinama, što podrazumijeva bogatiji društveni sadržaj i veće investicije, a samim tim i daleko veće mogućnosti zaposlenja.

„Da bi se mladi ljudi u većem broju vraćali u zavičaj nakon završetka studija, neophodnim smatram sistemsko otvaranje radnih mjesta sa zdravim radnim ambijentom i realnom mogućnošću napredovanja u okviru struke, u skladu sa stečenim kvalifikacijama. Takođe, pored ekonomskog faktora, ne treba zapostaviti ni kulturni i društveni život, bogat kvalitetnim sadržajima, koji doprinosi stvaranju ambijenta u kojem se ambiciozan i obrazovan čovjek može socijalno i intelektualno razvijati“, naglašava Miloš.

U skladu s tim, ne isključuje opciju da se vrati u rodno Gacko ili u neku drugu opštinu istočne Hercegovine.

„Ostanak u Beogradu, Novom Sadu i većim centrima nakon stečenog fakultetskog obrazovanja sa sobom donosi različite prednosti, ali i izazove. Po pitanju zaposlenja, profesionalne afirmacije, širenja mreže kontakata i karijernog napredovanja, veliki gradovi predstavljaju racionalan izbor i nude širok spektar mogućnosti. Ipak, to sa sobom neminovno nosi i određene izazove o kojima se možda i ne govori dovoljno – dinamičniji i stresniji način života, neuporedivo veće troškove i skuplji životni standard. Takođe smatram da je zasnivanje porodice i vaspitanje djece lakše u maloj sredini u kojoj smo odrasli“, ističe naš sagovornik.

Ipak, pitanje je da li će on i mnogi koji razmišljaju na isti ili sličan način znanja stečena u Srbiji uspjeti da primijene u mjestu u kojem su naučili da čitaju i pišu, zbog, kako kaže, nedovoljne brige o problemima i potrebama mladih.

„Ne odbacujem mogućnost povratka u Hercegovinu, naprotiv, smatram da je čovjek najsrećniji kada dobije priliku da živi i radi u svom mjestu, okružen ljudima koji su mu bliski mentalitetom i razmišljanjem. Nažalost, trenutni društveni i privredni ambijent u Hercegovini nije na zadovoljavajućem nivou, a briga o povratku mladih i stvaranju boljih uslova u potpunosti je marginalizovana. Iz razgovora sa drugim kolegama iz Hercegovine saznajem da veliki broj njih ima namjeru da se vrati u zavičaj, ali ne po cijenu žrtvovanja karijere i bacanja u zapećak znanja stečenog tokom fakultetskog obrazovanja“, kaže Šupić i dodaje da na odluku mladih da se vrate destimulativno utiču prvenstveno partokratija i nepotizam, koje vide u svim porama društva.

Hercegovina ne nudi dovoljno perspektive

Studentkinja novosadskog Fakulteta tehničkih nauka (FTN) Nikolina Stevanović iz Bileće takođe kao glavni problem u Hercegovini vidi to što se ne cijene znanje i stručnost.

„Ključno je da se mladima ponudi realna prilika za posao u struci i pristojna primanja. Mnogi ne odlaze zato što ne vole Hercegovinu, nego zato što ne vide sigurnost i perspektivu. Potrebno je više ulaganja u privredu, posebno u tehničke i energetske sektore, kao i prestanak zapošljavanja ‘preko veze’, već po znanju i sposobnosti. Važno je stvoriti ambijent u kojem se cijene rad i trud“, smatra Nikolina.

Zato se nada određenim političkim promjenama, kako bi se stvorio zdrav sistem u kojem bi ona i njene kolege mogli da stečenim fakultetskim obrazovanjem, odnosno znanjem i stručnošću, daju važan doprinos razvoju rodnih sredina.

„Ja volim Hercegovinu, a posebno Trebinje, i voljela bih da jednog dana svoje znanje iz elektrotehnike primijenim tamo i tako doprinesem svom kraju. Najljepše je uspjeti tamo gdje si rođen. U tom smislu politička stabilnost i transparentnost su važni, jer utiču na investicije, zapošljavanje i sigurnost. Ako bi se stvorio sistem u kojem se cijene znanje i rad, to bi sigurno uticalo i na moju odluku, ali i na odluke mnogih mladih ljudi. Mislim da je to veoma bitan faktor za većinu studenata iz Hercegovine, koji imaju veliki potencijal, jer su vrijedni i snalažljivi“, zaključuje studentkinja iz Bileće.

Jasno je da će, dok Hercegovina ne ponudi više od uspomena i emotivnih razloga za povratak, većina mladih birati sredine u kojima se znanje više isplati. Ljubav prema zavičaju očigledno nije dovoljna – potrebne su prilike.