Život u Domu penzionera u Trebinju: Između potreba i predrasuda (VIDEO)

Autor: Direkt Aktuelno Društvo Video
8 minuta čitanja

Smještanje roditelja i srodnika u domove za stare dugo je u našem društvu posmatrano s podozrenjem i nerazumijevanjem, a često je tu bilo i osude okoline. Predrasuda ima još, ipak, one polako nestaju pred diktatom života u promijenjenim društvenim okolnostima. I u patrijarhalnim sredinama, kakva je Hercegovina, ovakva stajališta polako odlaze u zaborav.

penzioneri Trebinje

Piše: Marija Manojlović/Direkt

Koviljka Vitomir iz Sokoca svoje staračke dane provodi u Domu penzionera Trebinje. Životne okolnosti dovele su je, nakon života u Sarajevu, Šumadiji i Herceg Novom, na jug Republike Srpske, gdje je već pet godina stanarka ove ustanove. Na život u novim uslovima privikla se, kaže, brzo.

“Ja sam inače društven čovjek, mnogo volim da se družim, nije mi uopšte neobično bilo. Ja sam se pripremila deset godina prije nego što sam došla ovdje da ću doći u dom, jer sam ostala u Sarajevu bez ičega, braće… I od kćerke muž mi je poginuo… Ja sam uzela dvije ženice sa djecom i otišla u izbjeglištvo u Šumadiju, tamo smo proveli devet godina. Kad su se oni svi pomalo smirili ja sam otišla u Herceg Novi. Tamo sam živjela u iznajmljenom stanu, međutim, nisam mogla da dobijem državljanstvo, pa sam odlučila da dođem ovdje”, započinje priču naša sagovornica.

Njena djeca, sin i kćerka, su u Kanadi. Ima dvoje unučadi i jednog praunuka. Priča nam da dolaze, zovu je, brinu o njoj… Odlazila je i ona u Kanadu svake godine da ih posjeti. Međutim, misli, da više neće moći. Put je naporan i dug, a nju sustigla starost.

Ipak, godine joj nisu prepreka da sebi nađe neki posao i razonodu.

“Ja sam pokretna, mislim da sam najpokretnija ovdje među njima. Šetam mnogo vani, čitam, radim i ručni rad, imam i mašinu da mogu da šijem… Volim i da radim oko cvijeća i bašte. Uglavnom, nađem sebi neku razonodu i nije mi dosadno”, kaže Koviljka.

Penzionerka u Trebinju
Koviljka Vitomir (Foto: Direkt)

I dok je ona znala i ranije da će svoje staračke dane provesti u domu, Jelena Milović iz Gacka priznaje da joj se ideja o životu u ovakvoj ustanovi nekada nije sviđala. Ipak, došla je ovdje, jer je to bilo najbolje rješenje.

“Nisam nikad voljela ranije dom, kad bi se pomenuo, ali kad sam došla meni je bilo fino. Fino su me primili. Tada je bilo vrlo malo ovdje stanara. Za dom sam se odlučila jer sam morala. Te 2002. teško je bilo naći stan koji bi mi odgovarao i koji bih mogla plaćati, jednosoban ili garsonjeru. Preporučili mi Dom penzionera ovdje u Trebinju, došla sam i evo ostala 18 godina. Imam brata u Gacku i njegovu porodicu. Dođu oni često, prije sam ja više išla kod njih, ali sad oni dolaze, pošto mene polako stižu godine. Ovdje ponešto radimo, ponekad i besposličimo, ali dobro je. Imamo radionice tri dana u sedmici, po dva sata. Neko plete, neko veze, neko šije … Ja najviše šijem, pošto mi je to struka. Radila sam na konfekciji i na mašini zaradila penzju”, priča Jelena.

Ponekad se lakše, uz druženje, kafu i razgovor, podnese teret godina, udaljenosti od porodice i mnogo drugih okolnosti koje donese život.

“Ako ništa drugo, bar ovako se skupimo nas tri, četiri pa popričamo, posjedimo…”, iskrena je.

Za nepokretne neophodna njega, za pokretne druženje

Dolazak u dom za stare uglavnom je rezultat sopstvene odluke ili dogovora sa porodicom. Period adaptacije zavisi od osobe do osobe. Ponekad se desi da se pojedini korisnici ne mogu navići na život u domu, pa ga napuštaju i vraćaju se porodicama.

“Uglavnom je riječ o sopstvenoj odluci ili dogovoru sa porodicom. Govorim o korisnicima koji su svjesni i orjentisani, mentalno očuvani. Međutim, imamo dosta i korisnika koji su nepokretni, dementni, koji imaju narušeno psihofizičko zdravlje. Njihova djeca su prinuđena da ih smjeste u ovaj dom. Period adaptacije svakog korisnika je individualan. To zavisi od njihovog mentalnog zdravlja, zavisi od toga u kakvom su stanju kada dođu ovdje. Imamo osobe koje se jako dobro priviknu i manji broj osoba koje se slabije priviknu. Međutim, imamo i situacije kada dođu blago dementne osobe i njima se stanje znatno pogorša jer kad promijene sredinu to ih dosta poremeti. Sve je različito od korisnika, do korisnika”, ističe Miloš Grahovac, socijalni radnik u Domu penzinera Trebinje.

Dom nepokretnima obezbjeđuje dvadesetčetvoročasovnu medicinsku njegu a pokretnima priliku za druženje. Pored smještaja i hrane, sastavni dio života u ovoj ustanovi su i radno-okupacione aktivnosti, zabavni programi i izleti.

“Imamo i radno-okupacione aktivnosti, zabavne programe i rekreativne aktivnosti. Uz redovne aktivnosti koje obavljamo tri puta sedmično, vrlo često nas posjećaju Muziča škola Trebinje, vrtići, guslarska i folklorana društva. Odlazimo i na izlete. Na posljednjem smo bili u manastiru Zavala. Uglavnom gledamo da uvijek budemo aktivni”, objašnjava Branka Milidrag, koordinatorka aktivnosti.

Dom penzionera
Dom penzionera u Trebinju (Foto: Direkt)

Domovi za stare sve manje tabu tema

Vrijeme kad je odlazak u dom za stare bio sramota, polako odlazi u zaborav. Predrasuda ima još, ali čini se da je ova tema sve manje tabu, i za korisnike, i za njihovu, rodbinu, ali i za okolinu. Životne okolnosti se često namjeste tako da su djeca ili daleko od svojih roditelja, ili zbog svojih obaveza u nemogućnosti da brinu o njima koliko je potrebno.

“Kad je riječ o smještanju starijih osoba u domove, promijenila se percepcija u društvu i kod nas, ali ne kao u drugim regijama. Mi ovdje u Hercegovini kasnimo, kao i u većini drugih stvari. Ima pomaka u odnosu na zadnjih deset godina, ali opet nije kao, recimo, u Bosni ili Srbiji. Još uvijek ima predsrasuda prema domu kao ustanovi, jer se misli da djeca ne vode dovoljno računa o svojim roditeljima ako su majku ili oca smjestili u dom. U praksi to uopšte ne mora biti tako, štaviše, ima osoba koje jako mnogo brinu za svoje roditelje, ali jednostavno nisu u mogućnosti zbog svojih poslova da im posvete pažnju 24 sata, ali dolaze redovno i obilaze svoje srodnike ili roditelje”, ističe Miloš Grahovac.

U prilog tezi da se na smještanje starih u dom gleda drugačije nego ranije idu i podaci o broju korisnika trebinjskog Doma penzionera. Trenutno ih je 120 i kapaciteti su popunjeni. Sa završetkom rekonstrukcije biće ukupno 140 mjesta. Kad je ustanova počela sa radom bilo je tek 40-ak korisnika.

Pogledajte VIDEO

Podijeli članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Skip to content