Dok mladi iz okruženja ustaju i podižu svoj glas, pitamo se ima li hercegovačka mladost razloge za nezadovoljstvo. Jesu li indiferentni prema društvenoj nepravdi i očitim anomalijama sistema ili svoj bunt iskazuju na drugi način?
Na ta pitanja pokušali smo odgovor pronaći u razgovoru sa mladima iz Gacka, Nevesinja i Bileće, ali i sociološkinjom Jovanom Petković-Aćimović.
Razlozi za nezadovoljstvo postoje
Loši putevi, crna statistika stradanja mladih na hercegovačkim saobraćajnicama, vršnjačko nasilje i slučajevi pedofilije, teme su koje potresaju javnost, ali teško nastaje bunt.
Mladi, uglavnom studenti, s kojima smo razgovarali potvrđuju da nezadovoljstvo postoji, ali da ono ostaje na nivou lične frustracije i nepovjerenja.
Umjesto ulice dominira tišina.
„Ne mislim da su stvari takve kakve jesu i da ih treba prihvatiti bez kritike“, kaže studentkinja iz Bileće.
Najviše je, dodaje, frustrira sistemska neodgovornost, od loše organizovanog zdravstva do nedostatka realne perspektive za mlade koji žele da rade ozbiljno i stručno.
Posebno, kaže, boli osjećaj da znanje i trud nisu presudni, već veze i politička pripadnost.
Sličan stav dijele i drugi sagovornici. Od pojedinih mišljenja da im glas ne vrijedi, raspoloženja osciliraju između frustracije i apatije.
“Glas nam ne vrijedi, protesti ne mijenjaju ništa, pa se većina samo umori i ćuti. Iako razloga za protest ima, nedostaje nam snaga za ulicu, jer je sve uzaludno. Smatram da ne bi smjelo biti tako, jer smo svi mi vozači tramvaja kojima životi mogu biti uništeni nemarom drugih”, kaže naša sagovornica iz Nevesinja.
„Većina mladih mentalno nije ovdje“
Najčešće dileme naših sagovornika tiču se ostanka, da li se isplati školovati se, tražiti posao dostojan zvanja ili jednostavno otići.
Mnogi već planiraju život van Hercegovine.
„Mladi, iako vole svoj kraj, dolaze kući za praznike i raduju se tradicionalnim i vjerskim običajima, ipak su fokusirani na završavanje studija i planiranje života u većim gradovima, glavnim centrima ili negdje u zemljama EU, gdje vjeruju da imaju šansu da pokažu šta znaju“, kaže nam Marko Grgur, student iz Gacka.
Druga sagovornica ističe da „veliki broj mladih mentalno već nije ovdje“, jer planiraju odlazak i nemaju motiv da mijenjaju sistem u kojem ne vide budućnost.
Odlazak, međutim, ne doživljavaju kao bunt, već kao racionalnu odluku. Ne iz mržnje prema zemlji, već zbog boljih uslova rada, sigurnosti i mogućnosti stručnog razvoja.
„Ljudi žele karijeru za koju neće biti potrebna stranka“, kaže sagovornik iz Gacka, dodajući da on lično još ne razmišlja o odlasku dok ne pokuša nešto promijeniti najprije za sebe, a onda i za društvo.
Umorni, ne ravnodušni
Na pitanje da li je njihova generacija pasivna, većina odgovara da su prije umorni nego ravnodušni. Umorni od stalne političke napetosti, ekonomskog pritiska i osjećaja da se istorija ne pomjera s mjesta.
Razloga za nezadovoljstvo imaju, a ono što im nedostaje nije emocija, već povjerenje da promjena ima smisla. Tako dok tog povjerenja nema, najčešći oblik reakcije ostaje tiho planiranje odlaska, bez transparenata, ali sa spakovanim koferima.
Nepovjerenje jače od bijesa
Prema riječima sociološkinje Petković-Aćimović, izostanak javnog bunta ne znači i izostanak nezadovoljstva. Naprotiv, ono postoji, ali ostaje u privatnoj sferi.
“Bunt mladih zavisi od strukturalnih uslova. U mnogim lokalnim zajednicama zapošljavanje je određeno činjenicom da živimo u eri partokratije i često zavisi od ličnih veza, što ukazuje da je bunt visoko rizičan i postoje snažni mehanizmi socijalne kontrole, jer svi se poznaju, pa je konformizam prihvatljiviji od otpora”, objašnjava naša sagovornica, dodajući da snažan uticaj ima i ratno nasljeđe, kao i religijske i nacionalne institucije koje nude identitet i osjećaj sigurnosti, čime se smanjuje potreba za alternativnim, buntovnim identitetom.
Ipak, ključnim smatra nepovjerenje u promjene.
„Politički sistem je strukturisan tako da izbori ne mijenjaju suštinu, jer političke partije gube ideološku konotaciju, a princip funkcionisanja je jako sličan, stoga protest nema neki svrsishodan ishod”, naglašava u razgovoru za Direkt sociološkinja Petković-Aćimović.
Emigracija kao tihi protest
Masovan odlazak mladih iz Hercegovine često se opisuje kao „tihi protest“. Sociološkinja Jovana Petković podsjeća na teoriju ekonomiste Hiršmana „Izlaz, glas, lojalnost“, prema kojoj nezadovoljni pojedinci biraju između tri opcije: da dignu glas, ostanu lojalni ili odu.
„Mladi u Hercegovini najčešće biraju izlaz“, ističe Petković-Aćimović objašnjavajući da je to nenametljiv i neorganizovan oblik protesta, ali sa dalekosežnim posljedicama.
Strah i „spirala tišine“
U manjim sredinama javno istupanje nije anonimno. Kritika može značiti gubitak posla, poslovne saradnje ili društvenu stigmatizaciju porodice. Strah u takvim sredinama, kako objašnjava sociološkinja Petković, nije dramatičan, već je suptilan, ali prisutan.
“Stoga mladi procjenjuju da je javna kritika prevelik rizik u odnosu na potencijalnu korist”, naglašava naša sagovornica dodajući da u takvom ambijentu djeluje i fenomen „spirale tišine“: kada mladi vide da drugi šute, i oni biraju šutnju.
“Radije biraju strategiju po kojoj su javno neutralni, politički pasivni i kritični samo u privatnim krugovima”, pojašnjava Petković-Aćimović.
U prilog priči o zatvorenosti u manjim sredinama govori i činjenica da su mladi Hercegovci bili aktivni u studentskim protestima u Srbiji, ali i na suprotstavljenim skupovima poput onih u Ćacilendu.
Sociološkinja, u razgovoru za Direkt, kaže da fizička distanca smanjuje emocionalni teret lokalnih podjela i konflikata.
“Lakše je biti kritičan iz sredine u kojoj osjećaju veću anonimnost, nego u sredini gdje kritika ima neposredne posljedice. Kada je rizik manji, a nagrada za angažman realnija, mladi će pokazati spremnost na participaciju. Kada su rizici visoki, a efekti neizvjesni, glavna strategija postaju povlačenje i emigracija”, pojašnjava sociološkinja.
Obrazovni sistem, dodaje, dodatno oblikuje pasivnost ako podstiče reprodukciju činjenica umjesto kritičkog mišljenja. Generacije tako odrastaju uz poruku da je sigurnije prilagoditi se nego propitivati.
“Nažalost, u našem obrazovnom sistemu mnogi i dalje smatraju da je diktiranje gradiva kako bi učenici „bili mirni“, čas na kome se „muva može čuti“ i povišen ton nastavnika kao sredstvo kontrole, uspio čas, onda je jasno kakve se poruke šalju”, ističe naša sagovornica.
Na naše pitanje možemo li govoriti o generaciji koja je odrasla uz poruku da se „ništa ne može promijeniti“ sagovornica odgovara potvrdno.
“Takva perspektiva mladih uzrokuje dalekosežne posljedice: demografske (emigracije, pad nataliteta i odliv mozgova), političke (narušavanje demokratskih principa), ekonomske (nedostatak preduzetničke inicijative, inovativnosti i kreativnosti), kulturne (slabljenje osjećaja zajedničke odgovornosti i javnog interesa)”, smatra naša sagovornica.
A da bi došli do okidača koji bi pokrenuo i mlade u Hercegovini, naša sagovornica smatra da prije svega treba doći do promjene vrijednosnog sistema i usvajanje značaja vrijednosti koje nisu materijalističke, kao što su transparentnost, dostojanstvo, humanost kako bi se transformisala politička kultura.
Pored toga, ističe da je neophodna i pojava novih lidera koji imaju kredibilitet, ali i neki konkretan i emocionalno snažan događaj koji bi povezao ličnu nepravdu sa kolektivnim identitetom.
“Ključni uslov nije samo nezadovoljstvo, nego percepcija efikasnosti, da mladi povjeruju kako djelovanje može dovesti do realnih promjena”, zaključuje naša sagovornica.