Da, danas po Da Vinčijevom rođenju je Svjetski dan umjetnosti. Srećno nam! A kad pominjem sreću, mislim da je ona solidno u igri u popularizaciji umjetnosti. Odnosno, da li ćemo imati sreću biti prepoznati, i samo možda, preživjeti od umjetnosti za koju živimo. Na pitanje može li se živjeti od umjetnosti, jedan crnogorski slikar postavlja protupitanje: „A može li se BEZ nje živjeti?”.
Ovako za „Direkt“ počinje priču Marija Vučković, Gačanka koja živi umjetnost. Države je mijenjala, ali svoje afinitete ka umjetnosti nije.
„Kad se osvrnem na društvo, opipljivo i virtuelno, moram priznati da nije umjetnost nešto što se prvo cijeni, traži ili izražava, a oskudni smo kao ljudi, i vjerujem da nam je umjetnost potrebnija od svega“, kazala je Vučković.
Prema njenim riječima, suočavamo se sa predrasudama, sa upoređivanjima, sa moralisanjem, napadima na estetiku. Ističe da je danas život ubrzan i umjetnici nemaju luksuz da jednu sliku rade godinama u rezidenciji na proplanku dok primaju platu za to.
„Tako da, nemojmo se u sadašnjosti upoređivati sa renesansnim djelima koja su usput veličanstvena a omalovažavati umjetnike koji pokušavaju da drugim alatima saopšte ljudske a nekad i nadnaravne poruke. Mislim da je problematični dio između publike i umjetnika taj što se publika nerijetko upusti u tumačenje umjetnika a ne umjetnosti. I što smo u emotivnom disbalansu“, dodala je Vučković.
Kako kaže, u posljednje vrijeme vraća joj se stara misao da je pozorište njeno pravo utočište i kuća u kojoj želi bivstvovati.
„Mislim da ono objedinjuje sve što me ikad zanimalo. Priča, likovnost, gluma, muzika i život uživo koji postavlja prava pitanja. Tu se zaista osjećam najbolje, čak i kad sam samo gledalac. U ovom periodu života zanima me i slikanje i skulptura takođe i najviše se sada bavim tim. Svi moji izrazi dišu isti mrak i u svojoj srži su poezija“, kazala je Vučković.
Raskošna scena
Marija Vućković dodaje da tek upoznaje raskošnu scenu u Njemačkoj i svaki doticaj sa njom je oplemeni.
„U obje zemlje ima kvalitetnih umjetnika. Uostalom kao i svuda. Mislim da su slikari s naših prostora temperamentniji i to nekad mogu da osjetim na platnu. Mene brine što su umjetnici prihvaćeni samo unutar svojih krugova, naročito kod nas, izolovani su a sponzorisani kad je to za neki politički cilj i kad treba da se odglumi neka humanost“, rekla je Vučković.