“Studentska lista – Studenti pobeđuju” ostvarila je ubjedljivu pobjedu na parlamentarnim izborima posle skoro pune dvije godine protesta širom Srbije, a njoj su važan doprinos dali i Hercegovci.
Za Direkt piše: Aleksandar Milošević
Jednog dana, uz određenu vremensku distancu, gotovo je izvjesno da će se podvig studentskog pokreta u Srbiji izučavati u knjigama o političkom marketingu. Ipak, u ovom trenutku još se sumiraju utisci nakon izborne noći 25. oktobra, kada je Aleksandar Vučić, na opšte iznenađenje javnosti, priznao izborni poraz.
Na ulicama Beograda, Novog Sada, ali i drugih gradova Srbije, naredna dva dana trajalo je slavlje zbog pada vlasti koja je prethodnih 14 godina upravljala državom, a suštinski bila koncentrisana u rukama jednog čovjeka – Aleksandra Vučića.
Intenzivna borba za promjene trajala je gotovo pune dvije godine – od 1. novembra 2024. godine, kada je pala nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu i ubila 16 ljudi, do izbora 25. oktobra 2026. godine. Za to vrijeme studenti, profesori i građani koji su im pružali podršku podnijeli su ogromnu žrtvu.
Prebijanja studenata i građana, nalijetanje automobilima na učesnike protesta, zastrašivanje i prisluškivanje samo su neki od pritisaka sa kojima su se suočavali dok su od vlasti tražili da ispuni studentske zahtjeve, među kojima je na prvom mjestu bilo objavljivanje dokumentacije o padu nadstrešnice.
U borbi za istinu, pravdu i društvo u kojem će institucije raditi svoj posao, doprinos su dali i studenti i građani iz Hercegovine, mahom oni koji žive u Beogradu i Novom Sadu. Daleko od rodnog kraja i porodica, suočavali su se sa brojnim izazovima, ali su do kraja ostali dio pokreta koji je obilježio jednu generaciju, ali svakako i političku epohu Srbije.
O ličnim iskušenjima, odricanjima i pritiscima sa kojima su se suočavali, ali i načinu na koji su funkcionisali studentski plenumi, za „Direkt“ govori troje mladih ljudi iz Hercegovine, u danima kada se već uveliko govori o tome kako će izgledati buduća vlada.
Ćutanje nije (bila) opcija
Naša sagovornica Irina Kovač, koja je učestvovala u blokadi svog Fakulteta tehničkih nauka (FTN) u Novom Sadu, u međuvremenu je diplomirala i zaposlila se, a pobjedu je dočekala kao kontrolor na biračkom mjestu u Mostaru. Ipak, o tome nešto kasnije. Sada se vraćamo na sam početak – kako je počela blokada fakulteta?
“Kada je najavljena blokada FTN-a, iako voljna da učestvujem, nisam bila sigurna da li ćemo uspjeti u tome. Slike prepunog kampusa, podignutih indeksa, kolega i profesora koji kao vojnici stoje mirno i u tišini odaju počast nastadalima, kao i stupanje u potpunu blokadu fakulteta nešto je što nikada neću zaboraviti. Fakultet je postao mjesto gdje ćemo polagati ispite solidarnosti, zrelosti, hrabrosti i empatije. Blokada fakulteta je pokazala da je priča o nezainteresovanosti mladih za promjene zapravo sredstvo manipulacije. Kada se jedna po jedna karika probude, nekima postajemo ‘problematični’ i nemogući za manipulaciju. Uvijek to treba da imamo na umu”, počinje Irina razgovor za naš portal.
Dilemu da sa kolegama stupi u blokadu fakulteta nije imao ni student Mašinskog fakulteta u Beogradu Luka Ivanović. Studenti ovog fakulteta bili su posebno upečatljivi zbog transparenta „mašinci protiv mašinerije“, koji se pojavljivao bukvalno na svakom protestu.
“Moj fakultet stupio je u blokadu na prvom plenumu 5. decembra 2024. godine, koji je bio veoma posjećen. Osjećaj je bio prilično čudan jer smo ušli u nešto novo i za sve nepoznato, a odluka da pristupim je prosto stvar kućnog vaspitanja i vid borbe za pravdu”, jasan je Luka.
Sada svršeni pravnik, a u tom momentu student Pravnog fakulteta u Beogradu, Ilija Ćorović na početku razgovora za naš portal jasno poručuje da ćutanje nije bila opcija.
“S obzirom na to da se radi o Pravnom fakultetu, naša reakcija je došla relativno kasno. Na plenumu u prepunoj “petici” (prim. aut. amfiteatru Pravnog fakulteta) izglasali smo solidarnost sa ostalim fakultetima, a potom o tome obavijestili profesore, koji su nas srdačno podržali. Moja odluka je bila sasvim jasna od samog početka – ćutanje nije opcija, loše stvari u društvu se moraju jasno i glasno imenovati”, ističe Ilija.
Daleko od kuće – odricanja, finansije i podrška porodice
Poseban izazov za studente iz Hercegovine, koji su zbog studiranja život nastavili daleko od svojih porodica, predstavljala je finansijska neizvjesnost. Blokada fakulteta značila je potecijalni produžetak studija, a samim tim i dodatne troškove za roditelje koji su ih izdržavali.
Luka Ivanović kaže da je od prvog dana imao podršku porodice, kako finansijsku, tako i onu koja mu je bila važna za istrajnost u studentskoj borbi.
„Moji roditelji su bili od prvog dana uz mene sa finansijske strane, a i u svakom drugom pogledu sam se mogao osloniti na njih. Sve studente, ne samo nas izdaleka, držalo je zajedništvo i želja da se ispune zahtjevi čiji je cilj bio uspostavljanje pravne države i normalnog načina života“, objašnjava Luka.
Ipak, nisu svi studenti imali istu mogućnost da nastave borbu bez dodatnih odricanja. Ilija Ćorović ističe da su pojedinci zbog finansijskih razloga bili prinuđeni da odustanu od učešća.
„Neki su bili prinuđeni da se povuku zbog finansijskih razloga, što je razumljivo, i tu nema nikakve osude. Ja sam izabrao drugačiji put, potpuno svjestan svih posljedica. Nemoguće je da se boriš za nešto u bilo kom aspektu života, a očekuješ da sve prođe bez nekih gubitaka“, kaže Ilija.
Da su odricanja drugih studenata bila dodatna motivacija za istrajnost, potvrđuje Irina Kovač. Ona navodi da je tek kroz svakodnevne razgovore sa kolegama shvatala koliko je svako od njih bio spreman da se žrtvuje.
„Svi su na svojoj koži na neki način osjetili izazove ove borbe. Često sam kroz priču sa kolegama saznavala kakva žrtva stoji iza nečijeg pojavljivanja na protestu ili bilo kakvoj aktivnosti na ulici. Tuđe odricanje je kao neka motivacija – ako on može toliko, zašto ja ne bih za početak mogla bar nešto da doprinesem“, dodaje Irina.
Pritisci koji nisu slomili duh pobune
Učešće u studentskim blokadama nije podrazumijevalo samo odricanja i neizvjesnost u vezi sa studiranjem. Studenti su se tokom prethodnih mjeseci suočavali i sa mnogo ozbiljnijim izazovima – pritiscima, napadima i strahom za sopstvenu bezbjednost.
Irina Kovač kaže da je teško riječima opisati sve ono kroz šta su prošli i dodaje da je posebno lijepa slika jedinstva javnosti poslata sa protesta u Novom Pazaru.
„Ova borba je osjećaj koji ne može da se prepriča, već samo doživi. Posebno je teško objasniti ljudima koji su sve pratili preko televizije kako je izgledalo biti tamo, gledati napade i sve što se dešavalo. Kada to doživite uživo, stvari su potpuno drugačije. Ipak, represija nas je samo dodatno motivisala. Najjači utisak na mene ostavio je protest u Novom Pazaru. Slike koje smo tada vidjeli predstavljale su Srbiju kakvoj bi trebalo da težimo. Ponosna sam na generaciju kojoj pripadam“, ističe Irina.
Luka Ivanović se prisjetio događaja koji su obilježili proteste, a najteži momenat kada je automobil udario djevojku tokom šesnaestominutne tišine kod Vukovog spomenika.
“Nakon toga atmosfera se promijenila, a studenti su na svaki incident ili komešanje počeli da reaguju sa dodatnim oprezom. Iako lično nisam bio direktna meta represije, mnoge moje kolege su privođene i maltretirane”, priča Luka i dodaje da je, s druge strane, tokom proteklog perioda stekao brojna prijateljstva.
Pored fizičkih napada i pritisaka, studenti su se suočavali i sa uvredama i etiketiranjem. Predstavnici vlasti i mediji koji su pod kontrolom odlazećeg režima nazivali su ih pejorativnim nadimcima kao što su “blokaderi”, „strani plaćenici“, „izdajnici“, „ustaše”.
Ilija Ćorović kaže da su takve optužbe bile očekivane, ali da je najgore što su na taj način zavadili i članove porodice.
„Državni aparat je bio protiv studenata, a putem televizija su se plasirale namjerne laži i manipulacije. Roditelji su okretani protiv djece, a porodični odnosi su zbog toga bili narušeni“, navodi Ilija.
Luka, s druge strane, ističe da su uvrede vremenom izgubile značaj.
„Sve te uvrede smo zanemarivali jer su ih izgovarali najveći lažovi. Kada im kažeš istinu u lice i vidiš kod njih onaj specifičan strah, to je posebno lijep osjećaj”, kaže Ivanović.
Plenumi kao mali parlamenti
Ključni način organizovanja studenata bili su svakako plenumi. Sagovornici “Direkta” opisuju ih kao male parlamente, tačnije mjesta na kojima su studenti mogli slobodno da iznose mišljenja, predlažu rješenja i zajednički donose odluke.
Irina Kovač, učesnica u plenumima novosadskog FTN-a, smatra da su oni pokazali koliko mladi ljudi mogu biti sposobni da primjenjuju demokratske principe.
“Plenumi su prva konkretna stvar na kojoj se vidjelo da smo, iako mladi, i te kako sposobni da se samoorganizujemo i direktno primjenjujemo demokratiju. Oni su bili mjesto na kojem smo mogli da naučimo kako izgleda produktivna diskusija, slušanje kolege, normalizacija razlika u mišljenju… Kao da je bio teren koji nas je obučio za nešto dosta veće što će tek da nas sačeka. Inače, dobra organizacija nam je uvijek bila osnovni adut, a tome je najviše doprinijelo podsticanje svakog pojedinca da iskoristi svoj potencijal ili otkrije neki potpuno novi”, objašnjava Irina.
Slična iskustva nosi i Ilija Ćorović, koji je učestvovao u radu plenuma na beogradskom Pravnom fakultetu.
„Plenumi su bili nešto novo, a najveći amfiteatar Pravnog fakulteta (‘petica’) bio je prepun. Ljudi su učestvovali u diskusijama i iznosili raznolika mišljenja, što je na kraju dosta podsjećalo na skupštinske rasprave, bar onakve kakve bi trebalo da budu. Kada slušate stavove koje su iznosili mladi ljudi, studenti, tada vam bude jasno šta zapravo znači rodoljublje koje nije performativno, već istinsko“, podvlači Ilija.
Luka Ivanović, student Mašinskog fakulteta, plenume opisuje kao male parlamente u kojima je svaki student imao priliku da učestvuje u donošenju odluka.
„Plenum je bio prava mala skupština svakog fakulteta, gdje je svaki student mogao da da svoj prijedlog ili da izrazi neslaganje sa nečim. To bi, u teoriji, svaka skupština trebalo da bude“, podsjeća Luka.
Hercegovac na protestu – omiljena kategorija zemljaka
Među učesnicima studentskih protesta u Srbiji našao se određeni broj ljudi iz Hercegovine, ali je bilo i onih koji su bili na strani vlasti. Nekolicina je boravila i u takozvanom “Ćacilendu”, šatorskom naselju u Pionirskom parku, koji je formirala Srpska napredna stranka.
Luka Ivanović ističe da je ponosan zbog toga što je bio jedan od Hercegovaca koji su učestvovali u studentskoj borbi, ali istovremeno je i razočaran zbog sunarodnika koji su podržavali vlast.
„Zaista sam preponosan što sam bio jedan od predstavnika Hercegovine u studentskoj borbi za slobodu, ali u isto vrijeme me je i sramota što je zapažen broj naših sunarodnika boravio u ‘Ćacilendu’ ili su vatrene pristalice tog sistema”, ističe Luka.
Za Irinu Kovač susreti sa Hercegovcima na protestnim šetnjama imaju poseban značaj, jer joj je to ulivalo dozu sigurnosti i osjećaja da nije daleko od rodnog mjesta.
„Zemljak na protestu mi je najdraža kategorija zemljaka (ha-ha-ha). Šalu na stranu, mislim da smo puno značili jedni drugima i da je to linija po kojoj ćemo se uvijek prepoznavati. Hercegovci koje sam sretala su činili da se osjećam sigurnije, kao da sam kod kuće. Ovo važi za sve ljude – cijeli naš život je priprema da u ključnim trenucima uradimo pravu stvar. Tih trenutaka nema puno, pa se nadam da su svi dobro razmislili o tome kakav su izbor napravili“, navodi Irina.
Ilija Ćorović poručuje da mu je bilo drago što su pojedinci iz njegove sredine javno podržali studentski pokret, posebno imajući u vidu da među ljudima u Hercegovini ima i onih koji su se do sada bili apolitični.
„Svakako da mi je bilo drago što je javno istupio određeni broj ljudi iz moje sredine, s obzirom na to da kod nas postoji veliki broj apstinenata ili ljudi koje ‘politika ne interesuje’. Što se tiče ljudi sa druge strane, nemam nikakav problem s tim, dok god je to njihovo lično ubjeđenje, formirano bez ucjene, lične koristi ili zlih pobuda“, smatra Ilija.
Borba se ne završava izbornom pobjedom
Spomenusmo na početku teksta da je Irina Kovač izborni dan provela u Mostaru, kao kontrolor. Rezultatima glasanja u Republici Srpskoj svakako nije zadovoljna, jer je lista Aleksandra Vučića pobijedila dominantno na svim mjestima, izuzev u Trebinju, u kojem je Studentska lista tijesno izgubila.
„Izborni dan sam dočekala sa ove strane Drine kao kontrolor u Konzulatu Srbije u Mostaru. Moram priznati da je to za mene bila ne tako laka odluka, budući da sam izborni dan htjela da provedem u Novom Sadu. Mislim da rezultati glasanja u Republici Srpskoj ne prikazuju pravu sliku stvari i da građani Srbije to znaju. Svakako moram da naglasim da sam na Trebinje, gdje su većinom glasali Hercegovci, jako ponosna jer je razlika bila minimalna”, poručuje Irina.
Iako je bila optimistična, svakako nije očekivala ovako ubjedljivu pobjedu studentskog pokreta.
„Drago mi je što sam bila student u periodu trajanja ove borbe. Većina nas nije ni svjesna onoga što smo postigli. Kao član grupe ‘Student u svakom selu’ imala sam donekle uvid u situaciju na terenu, koja je bila pozitivnija nego što sam pretpostavljala. Vjerovala sam u pobjedu, ali svakako ne ovako dominantnu”, dodaje Irina.
Ilija Ćorović smatra da je studentska borba pokazala zrelost nove generacije odlučne da preuzme odgovornost.
„Najjači utisak je svakako što su se ljudi uključili u političke procese i počeli da se informišu o temama od javnog značaja. Naravno, ovo je samo prvi stepenik ka krajnjem cilju. Da bi pobjeda bila potpuna, svaki pojedinac mora da koriguje navike i prakse koje su koruptivne (na primjer, koverta kada se ide kod doktora), a ostale su uvriježene kao standard u prethodnim decenijama“, priča Ilija.
Na kraju on podsjeća da je pred društvom još mnogo posla.
„Sada se ne smije odustati od krajnjeg cilja, jer je posao tek počeo“, zaključuje Ćorović.
I možda se na prvi pogled čini da su studenti i građani Srbije stigli do cilja, jer je pobjedom na izborima otvoren put za dugo priželjkivane promjene. Ipak, borba tek počinje. Studenti su predstavili plan razvoja gotovo svih sfera društva, a pred njima je sada nimalo jednostavan zadatak – da obećane promjene pretoče u konkretne rezultate.
U ovoj borbi svoje mjesto imali su i studenti iz Hercegovine, koji su, daleko od svojih porodica i rodnog kraja, odlučili da budu dio pokreta koji je obilježio njihove studentske dane. Njihove priče svjedoče o odricanju, pritiscima, solidarnosti, ali i uvjerenju da svaki pojedinac može da doprinese promjenama.
Ako su studenti upornošću, protestima i velikim požrtvovanjem uspjeli da doprinesu smjeni vlasti Aleksandra Vučića nakon 14 godina, onda nema razloga da se ne vjeruje da će u Srbiji uspostaviti vladavinu prava i vratiti otuđene demokratske vrijednosti.