„Putovanje je ključ svega, zato što svaki put kad putuješ, imaš mogućnost da upoznaš nekog novog. Mislim da su ljudi koji se odvaže da odu negdje u duši avanturisti i to je ono što te pokreće“, ovako za „Direkt“ svoju priču počinje Trebinjac Stevan Salatić koji već nekoliko godina živi u Barseloni, u Španiji.
Piše: Jelena Denda Borjan
Stevan je više od pet godina radio kao konzervator u Muzeju Hercegovine u Trebinju. Iako ljudi u Bosni i Hercegovini uglavnom smatraju da je državni posao osnova za ostvarenje svih životnih želja, on je oduvijek osjećao drukčije. Kako kaže, posao koji je imao nije mu pružio mogućnost da napreduje i da širi svoje vidike, zato se godinama lomio da napusti svoj rodni grad.
– Imao sam šansu da odem, ali nisam, iz istog razloga kao i svi moji prijatelji, stao sam baš na toj raskrsnici: imao sam kuću i imanje koje sam napravio u Trebinju i trebao sam da ostavim svoj rodni dom, energiju koju sam uložio u njega, svoje prijatelje, posao, a sve zbog odlaska u neizvjesnost – priča Stevan.
A onda je ljubav preusmjerila njegov životni put. Taj, takoreći filmski, susret sa njegovom današnjom suprugom Tanjom bilo je ono što mu je dalo dodatni podstrek da konačno ode preko granice.
– Moja supruga je porjeklom iz Hercegovine, pa je tada došla iz Španije da obiđe korjene i da vidi Muzej Hercegovine. Pošto mnogo volim da upoznajem druge ljude, tu sam se upoznao sa njom – prisjeća se Stevan.
I tako je znatiželja otvorila njegovo novo životno poglavlje. No, bez obzira na sve, nije mu bilo lako da odluči da zauvijek ode. Nekoliko puta je putovao kod Tanje u Barselonu, ali ga je neizvjesnost potpuno novog početka i dalje djelimično sputavala. Ono što ga je osnažilo da donese konačnu odluku samo naizgled nema veze sa cijelom ovom pričom.
– U tom periodu počeo sam da treniram i da gledam motivacione videe kako motivisati sportiste da treniraju jako i naporno, i da istraju u tome. Tada sam shvatio da taj trening nema veze sa fizičkim radom, već sa umnim. Jer ako ti u svojoj glavi napraviš disciplinu, možeš je primjeniti na bilo šta, čak i na to da odeš odavde i da uspiješ negdje drugo, na isti način kao što možeš otići u teretanu, vježbati naporno i držati se stroge dijete i raditi svaki dan isto. To je isto kao kada tražite posao i radite. Ako možete izaći iz teretane fit, onda možete dobiti posao i u Evropskoj uniji i bilo gdje u svijetu – objašnjava Stevan za „Direkt“.
Tako je i bilo. Stevanova supruga radi kao bimlajn (beamline) naučnica na Institutu “Alba Sinhroton”, gdje istražuje genetske i teške bolesti. On je našao posao srodan onom koji je radio u Muzeju, pa radi kao preparator namještaja, umjetničkih predmeta i slično. Život u Barseloni otvorio mu je nove mogućnosti i promijenio mu pogled na život ovdje.
– Ključ je upoznati druge ljude, kulture, mentalitete, a kada to čovjek otkrije, shvati da nije sve ovdje. Onda dobiješ želju da odeš iz ovog zlatnog kaveza, kao što jednom neko nazva Trebinje. Shvatiš da to što imaš iza sebe, kuća, roditelji koji čuvaju tvoju djecu, ta neka sigurnost, da je to u stvari jedna prividna sigurnost, koja je samo donekle dobra, a zbog koje većina ljudi i odustane od odlaska. Kakav je to život, provesti ga na jednom mjestu, ne otići i ne probati nešto novo – pita se Stevan.
Razumije da većina ljudi strahuje da ne bi mogla da dobije posao u drugoj zemlji, ali stvari su, kaže, u suštini vrlo jednostavne.
– Tamo moraš da pokažeš šta znaš da radiš i koliko si dobar u tome, nema ugovora na neodređeno vrijeme. Ako si stvarno toliko dobar kao što se predstavljaš, čega te onda strah? Iskušaj se, probaj, pa ćeš dobiti šansu za nešto novo – ističe Stevan za naš portal.
O životu u Španiji
– Životni standard u Španiji nije kao u Njemačkoj, ali nisu ni cijene, tako da dođe na isti nivo. Španija je zemlja sunca, kao i Hercegovina. E, sad zamislite prosječnog Hercegovca sa platom od 1.500 evra kako bi mogao da živi? – kaže Stevan.
Smatra da potenciranje turizma u Trebinju, kao jedne od glavnih okosnica razvoja, nema uporište, jer je u iole razvijenim zemljama on samo usputna stavka.
– Barselona ima 18 miliona turista godišnje, od kojih svaki potroši dnevno 136 evra. Ali kada pitaš Katalonce od čega žive, oni kažu od industrije, dok im je turizam samo usputan. Zato je tamo kvadratni metar stana od 1.100 do 2.000 evra, a kvadratni metar poslovnog prostora u centru Barselone 500 evra – ističe Stevan.
Stoga je, dodaje, ključ preobražaja Katalonije i njene želje za otcjepljenjem industrija.
– Tamo nema priče o politici kao ovdje. Oni žele da se otcjepe zato što smatraju da im Madrid odnosi novac. A imate na hiljadu radnih mjesta. Ko ne vjeruje, može da proba. Posla ima, ko hoće da radi i ko je spreman da se odvaži i krene u nepoznato – tvrdi Stevan.
O povratku u Trebinje
U svoj rodni grad, kaže, voli da se vraća, jer ga za njega vezuju dragi ljudi. Međutim, nakon pet dana boravka u njemu, poželi da se vrati u Barselonu.
– Nakon nekoliko dana ovdje, uvijek steknem isti loš osjećaj, jer kako se čovjek može dobro osjećati čak i ako ima posao i kola i sve što mu je potrebno ako svi tvoji prijatelji to nemaju? Može ako je asocijalan, ako ga ništa ne dotiče. Ako imaš potrebu da se družiš, ne možeš ostati hladan, jer tvoji prijatelji će ti reći: loše mi je, teško mi je, imam kredit. Slušaćeš priče o politici, o lažnim obećanjima koja se vjerovatno nikada neće ispuniti, o poslovima, mogućnostima i nemogućnostima, i to je jedan krug koji ide u nedogled i ne mijenja se godinama. Jednostavno, čovjek se vrlo brzo zasiti toga i ne može da izdrži – iskren je Stevan.
Zbog toga, kaže, trenutno ne razmišlja o povratku. Možda jednom, ali pod uslovom da se Bosna i Hercegovina razvije i postane zemlja u kojoj običan čovjek može da živi dostojanstven život. Da bi to postigla, smatra, za početak je potrebno nekoliko stvari.
– Prvo, treba da se okanemo politike. Ona ne vodi ničemu. Ovdje treba da se ulaže u domaću industriju, treba otvoriti domaće firme koje će da rade. Potrebno je napraviti proizvod koji će imati potencijal za izvoz. Španija nije zemlja kao što je Njemačka, ni Švajcarska, ni Danska, ni Finska, ni Švedska, ni Norveška, pa čak ni Austrija. Ona je mnogo ispod tog nivoa, ali opet uspijeva i bori se. Sigurnost tamo ne postoji, radiš od danas do sutra, možeš da budeš otpušten ako tvoj poslodavac nije zadovoljan. Ali ljudi koji ovdje imaju državni posao se drže za lažnu sigurnost, u suštini. Ti misliš da si siguran, kreiraš sebi život na osnovu toga, misleći da imaš dobro radno mjesto, ali, u stvari, samo tješiš sebe da ti je dobro. Jednom davno sam čuo od nekog, Trebinje je zlatni kavez, ono je fantastično, divno, ali su ljudi baš zato tu zarobljeni, jer imaju ustaljeni život, nemaju ideju kako da se pokrenu, da se izbore, da kažu: Ja želim nešto novo! – smatra Stevan.
Dodaje da će vrijeme pokazati da li će se, kada i koliko situacija u Trebinju promijeniti na bolje. Onima koji žele drugačiji život za sebe poručuje da obavezno okušaju sreću negdje drugo, a Trebinje će ih, kaže, svakako uvijek čekati.