Odsustvo kriterujuma je dovelo do potpunog raspada sistema vrednosti , pa “ključni faktor” poznatiji i kao “čivija” u ovom delu sveta, sada može biti svako. Ispostavilo se da nam je država pravi El Dorado za neznalice, šarlatane, secikese, lažove i preispoljne lopove svih, a najčešće partijskih boja. Naš je to sindrom, nije više stokholmski.
Evo, recimo, Dušanka Majkić. Žena je hodajući primer da nikada nije kasno i da treba imati veru u sebe, bez obzira na skromne predispozicije.
Kad vidite nju pomislite da bi svako mogao da bude parlamentarac koji prima 7 hiljada naših para mesečno, čak i u penziji. Ali, grešite. Majkićka je jedna.
Malo bi kome, kao njoj, pošlo za rukom da u pedesetim diplomira. Potom je počela više da se druži sa ljudima i da putuje. U nekoliko je navrata čak ušla i u parlament. Tu joj se dopalo, pa je i ostala.
Iako ne zna mnogo o odbrani i bezbednosti, rekla je da može da pogleda, pa se i u toj oblasti zadržala. Doduše, tu je već bila na svom terenu. Malo bi se ko, čak i na prvi pogled, usudio da nasrne na Majkićku. Na drugi pogled se, beži glavom bez obzira.
U sedmici iza nas ona je bila zgrožena i Bosnom i Hercegovinom koje nikako ne napreduju, za razliku od nje, majka-mare (ili tata-mate?) za uspehe, kako društvene, tako i finansijske.
Ali, dok BiH, kako reče, kleči pred stranim faktorom, dotle ona, dakle Majkićka, ima integritet i ponos, pa odbija da čeka bilo šta i bilo koga. To što je deo kočnice nije predmet razmatranja. Naime, njeno poimanje stvarnosti ne dobacuje dotle.
Ali, nije Majkićka jedini primer. Jeste nekako najrobusniji, no imamo i uglađenijih egzemplara.
Igor Radojičić, na primer, prkosi zakonima logike i bez nekog jasnog razloga, decenijama jaše na talasu vlasti. U vrednosti se razume, pa je javnosti obznanio da mu trebaju dve milijarde maraka da sredi Banja Luku.
Ispod te cifre, tvrdi, ništa značajno se ne može uraditi. Pošto nemamo dve milijarde, onu crkavicu kojom raspolažemo dok se ne zadužimo, spalićemo u toplani i potrošiti za borbu pritiv cveća, sveća i srca za Davida. Ti simboli, jasno je, direktno podrivaju sve ono što grad jeste i čemu sa Radojičićem teži – da (p)ostane zapuštena utrina.
Jerbo, kako tvrdi Radojičić, trend u pejzažnoj arhitekturi je da sve izgleda netaknuto i divlje. A ako se sadi cveće i nekakvo srce ostavlja, više nije netaknuto. Jel tako? I da li smo onda u trendu? Nismo! A da li je poza za Radojičića imperativ? Jeste!
I baš kad pomislite da ste svako čudo i poniženje videli, saznate da postoji Džender centar i u njemu direktorica koja je činjenicu da je “neki faktor” shvatila da treba da bude sve i svja, takoreći bog (a po potrebi i batina) zaposlenima. I baš njih je dovela da je brane od optužbi za mobing. U narednoj fazi će ih možda naterati da se kao sati, spale kako bi pokazali odanost vrhovnoj.
A u Boliviji haos. Zamislite, kakav je to čudan svet kad se buni zbog pokradenih izbora? A nama to, na primer, uopšte nije smetalo. Mi, čak aplaudiramo kad nas potkradaju i kad nam prete. Jer, kakva je to ljubav između vlasti i podanika ako ne boli?
A tamo, zamislite, i policija prišla demonstrantima. A ovi zauzeli javne servise i puštaju samo muziku. Pa, recite mi, da li javni servisi treba da služe za zabavu i relaksaciju ili da seju strah i strepnju, po potrebi i mržnju? Ako ste u stalnoj opasnosti, vi ste i na oprezu. A i pristajete na sve.
Nego, hvala svevišnjem pa imamo ko da nas brani, zato ne brinemo i plaćamo, a ne pitamo kome i zašto. Čovek i bez hleba može, ali bez odbrane ne. Tako nam je još od vremena kad je Kusturica pustio majmuna u tenk, a mi izabrali Majkićku u parlament.
U sedmici iza nas naučnici su otkrli mesto na Zemlji gde život ne može postojati. Ne, ne radi se o BiH, iako je to i vama bila prva pomisao.
Naučnici se u pomenutom istraživanju nisu bavili normalnim životom. Jer da jesu, ispostavilo bi se da takav ovde ne postoji i neće zadugo.
Normalan je otišao i ostavio prostor za polusvet koji caruje. Njemu su, budući da je neuk, potrebni savetnici.
Za razliku od Nušićeve gospođe ministarke koja je imala samo gospodina Ninkovića, današnji Salkići trebaju 44 savetnika.
Dakle, ni Nušić nije mogao da predvidi dubinu koju ćemo dotaći. Mislio je da je ministarka dno. Majkićke, Vasići i ostale Tamindžije prevazišle su i njegovu imagnaciju.