Vlast bi da građane Srbije pretvori u taoce ogoljenih interesa Zapada i surove multinacionalne kompanije, iako predsednik ponavlja da kopanja litijuma neće biti dve godine i da želi da čuje glas stručnjaka. Toliko toga je dosad rekao u prilog rudarenju da malo ko veruje garancijama koje nudi.
Piše: Boško Jakšić/ Politika
Aleksandar Vučić, koji se na Ustavu i Jevanđelju zakleo da će čuvati Srbiju, morao bi sada da ponovi tu zakletvu, a ne da s liderima Nemačke ili Francuske prisustvuje potpisivanju memoranduma i ugovora o eksploataciji „kritičnih sirovina”, što je eufemizam da bi se izbeglo mahanje crvenom litijumskom krpom.
Čitam kako je 550.000 Izraelaca zahtevalo da apsolutni prioritet premijera bude prekid vatre u Gazi, koji bi vodio oslobađanju preživelih jevrejskih talaca. Policija je protiv demonstranata koristila suzavac, vodene topove, topovske udare i hapsila. Sindikat je uzvratio organizovanjem generalnog štrajka koji je potpuno paralisao zemlju.
Benjamin Netanjahu nastavlja da igra ruski rulet. Taoci umiru da bi njegova vlada preživela. Pred Izraelcima će morati da položi račune. Neće mu oprostiti.
Ovde je umesto Hamasa „Rio Tinto”, umesto jevrejskih talaca su potencijalni taoci iz doline Jadra. Ono što je izraelskom premijeru „totalna pobeda” nad islamistima, predsedniku Srbije je trijumf ekonomije, „sjajna razvojna šansa”. Većinski narod je protiv. Tamo je slogan „Nećemo ih zaboraviti”, ovde „Nećete kopati”.
Nema Srbija 550.000 ljudi na ulicama, nema suzavca, mada hapšenja ima. Sindikat je dovoljno rascepkan da bi bio u stanju da povede generalni štrajk, ali građani Srbije imaju priliku da poput Jevreja pokažu solidarnost, da jedni druge ne izdaju.
Ruski rulet u Srbiji znači opasno poigravanje kolektivnim zdravljem naroda, njegovom zemljom i vodom. Niko ne može da ostane ravnodušan ako država napušta svoje građane, ako nastavi da prkosi većinskoj volji. Protagonisti vlasti jednom bi za to odgovarali jer Srbija ne želi da umire da bi vlast preživela.
Zašto se čovekova okolina stavlja na oltar profita čiji bi lavovski deo ionako završio daleko od ove zemlje? Litijum nije trebalo da postane par ekselans političko pitanje, ali je danas i više od toga. Rudarenje litijuma je pitanje života. Test zdravog razuma. Neće članska karta SNS-a nikoga spasti od opšteg zagađenja. Litijum je lakmus koji pokazuje rastuće nepoverenje naroda u rukovodstvo koje je sam izabrao. Preti socijalni lom.
Žao mi je što smo dugo bili ravnodušni. Žao mi je što smo poverovali da je odluka o zabrani iskopavanja doneta pre dve godine bila iskrena i što nismo odmah prepoznali da je reč o predizbornom triku. Žao mi je što su sve institucije, uključujući i Vrhovni sud, tako totalitarno kontrolisane da jedva da je bilo nekog izdvojenog glasa razuma koji je bio protiv.
Žao mi je što je kakvo-takvo punjenje budžeta važnije od nepopravljivog uništavanja čovekove okoline. Žao mi je što se ko zna koji put pokazuje da RTS nije javni servis već propagandna radionica režima. Žao mi je što na ulicama nema više ljudi i što nisu glasniji. Dobro je što su ekološki aktivisti mudro od opozicije tražili da se ne meša kako vlasti ne bi dobile argument o „politizaciji”.
Predsednik je u Podrinju otišao u narod. Kad je bio u Malom Zvorniku delovao je smrknuto, a onda se ispostavilo, zahvaljujući tom narodu, da se sve pretvorilo u moleban za ispunjavanje želja koje nisu imale nikakve veze s litijumom. Sve je podsećalo na one tragikomične jeftine populističke seanse u organizaciji Dragana Markovića Palme: gospođi tri hiljade, gospodinu četiri hiljade.
Zar gradovi i mesta po Srbiji moraju da gore da bi vlast shvatila koliko su ovi protesti spontani? Zar nije u stanju da čuje glas razuma seljaka pod šajkačom, ako već neće da sluša mišljenje Srpske akademije nauka i umetnosti? Da li se toliko otuđila da i njih svrstava u srbomrsce i sabotere razvoja Srbije?
U jednom uratku objavljenom na ovim stranama izvesni politički filozof pridružuje se rentaešalonima onih koji pitanje očuvanja čovekove okoline populistički pojednostavljeno i zaverenički podmuklo pokušavaju da prebace u političku ravan. Ispade da mišljenje SANU i nije njihovo, već pripada opoziciji koja Srbiju vraća u „predracionalno stanje”. Biće da ljude iz Jadra i ne zanima litijum, već samo rušenje Vučića.
„Pravi problem očigledno nije rizik od litijuma, nego od neutemeljene opozicije… daleko veći i s nesagledivim posledicama po racionalnost onog segmenta društva koji veruje u vampire u arhaičnom ili u modernom obliku…”
Opozicija bi hitno trebalo da se zahvali autoru koji ima tako visoko mišljenje o njenim potencijalima. Ostali da zaključe da im protiv pravih litijumskih vampira i ne preostaje ništa do bučni protesti i malo belog luka.
Ova vlast, kao i svaka pre nje, sklopila je ugovor s narodom da ga štiti. Ukoliko to nije u stanju, ukoliko se toliko obavezala pred liderima zapadnih država koji žele pun razvoj sopstvenih industrija, ili „Rio Tintu”, koji nije štedeo dolare za „pravične nadoknade” svojim lobistima, onda neka se povuče i otvori prostor onima koji će sačuvati zdravu Srbiju. Gladovati nećemo. Ni tugovati.
Nema kopanja! Nema rasprodaje zemlje da bi se namakli milioni koji su od male koristi za pokrivanje milijardi za kupovine „rafala” ili megalomanski projekat Ekspo 2027, a istovremeno se tvrdilo da nema dovoljno novca za pristojne minimalne zarade ili plate prosvetnih radnika.
Uskraćivanje kiseonika „Rio Tintu” značilo bi da Srbija prodiše, da pije čistu vodu i troši hranu koja potiče s nezagađenih oranica i pašnjaka. Ne dozvolimo da nam litijum to oduzme. Njegovo rudarenje nije razvojna šansa, već osuda na lagano umiranje njiva, bunara i nas samih.
Netanjahu se bori da sporazuma s Hamasom ne bude. Vučić se bori da litijumskog sporazuma bude. U oba slučaja, to je tragični poraz. U Izraelu čitaju imena talaca koji su ubijeni. U Srbiji bi pratili čitulje onih koji lagano umiru.