Život sa dijabetesom nerijetko znači i susretanje sa raznim predrasudama. Stigma je česta, pogotovo u manjim sredinama kakva je Hercegovina. Dvanaestogodišnja borba Udruženja dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica Trebinje da to promijene, ipak, daje rezultate. Pored ove, udruženje vodi još brojne bitke, a njihov cilj je uvijek isti – pomoći osobama sa dijabetesom da žive što kvalitetnije.

Pripremila: Marija Manojlović/Direkt
Gojko Milić je član Udruženja dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica Trebinje već 12 godina, dijabetičar duplo duže. Stres je bio uzrok a suva usta prvi simptom dijabetesa. Život sa ovom bolešću za njega znači svakodnevno mjerenje šečera u krvi, tri puta, inzulin i disciplinu.
„Treba se držati discipline, nije to baš lako. Morate mnoge stvari da odbacite, posebno kad je riječ o hrani, da se ne jede masna hrana, nego povrće, voće i tako nešto. Tri puta dnevno kontolišem šećer, na inzulinu sam. Još uvijek se dobro držim, zdravstveni bilten se malo pogoršao, noge me bole…“, priča Gojko.

Privikao se na život sa dijabetesom. Govori o tome. Ipak, u Hercegovini postoje oni koji to ne žele, a bolest kriju.
Dijabetes je još uvijek tabuizirana tema, potvrđuje Nada Bijedić, predsjednica udruženja. Stigme ima i dalje, kaže, možda i diskriminacije.
„Imati dijabetes u Hercegovini nije isto kao u Beogradu i Zagrebu. Mi smo malo drugačiji ljudi, tvrđi, razmišljamo kako će nam se kćerka udati, da li će dobiti posao… Nažalost, poslodavac kad vidi da imate dijabetes on će razmišljati da li ćete moći raditi, da li ćete pasti u hipoglikemiju, otići na bolovanje… Mi se borimo protiv toga. Dijabetičari mogu i profesionalno da se bave sportom ali kad su dobro edukovani. Ta stigma nije nepoznata, ona je oduvijek tu. Kad smo počinjali prije 12 godina niko nije sa nama htio da priča. Mogao si svako udruženje da budeš, a nikako udruženje dijabetičara“, ističe Bijedić.
U takvoj situaciji, gdje postoji stigma i predrasude, pojedinac, čak i kad je obrazovan, često krije svoju bolest.
„Nažalost, to vidim i kod intelektualaca. Imamo slučajeva gdje ljudi ne žele da se zna da imaju dijabetes, a on se u suštini ne može sakriti. Imali smo čovjeka koji je krio da ima dijabetes dok nije pao u hipoglikemiju i došla hitna pomoć.“
Zajednička nevolja, tako naša sagovornica objašnjava motiv formiranja udruženja prije 12 godina. Od tada se vode idejom da pomognu svojim članovima, i to rade, na različite načine – od obezbjeđivanja trakica, aparata za mjerenje šećera u krvi, besplatnih mjerenja glikoliziranog hemoglobina, do besplatnih pregleda i edukacija koje su ključne. Pored osoba sa dijabetesom tu su i članovi njihovih porodica, doktori, medicinske sestre…
„Pravimo trijažu, svi dobiju ono što im je neophodno. Nažalost, ima udruženja koja u svom članstvu nemaju zdravstvene profesionalce, to je njima teško izvodljivo, jer teško mogu imati uvijek sredstava da to plate. Naši doktori su članovi uduženja pa dio vremena odvoje i besplatno rade – vrše edukacije, preglede stopala… U saradnji sa Domom zdravlja Trebinje vrše se mjerenja šećera u krvi, tromjesečnog šećera. Dok udruženje nije postojalo svi aparati za mjerenje šećera u krvi su se morali kupiti u apoteci, i to po visokim cijenama. Kad smo se organizovali krenule su donacije, besplatna dijeljenja i sada aparate niko ne kupuje, svi manje-više imaju i po nekoliko njih“, ističe naša sagovornica.

Aparati i trakice su važni, ali, prije svega, važno ih je znati koristiti. Zato Bijedić insistira na edukaciji. Imati nekog ko će objasniti, dati savjet, uputiti, izuzetno je važno u stresnoj situaciji kakva je saznanje da imate dijabetes.
„Život se ne promijeni samo osobi koja dobije dijabetes već i cijeloj porodici. Tu postoji osjećaj da nosite nešto što morate stalno kontrolisati. Ne možete da ne razmišljate o tome. Onima koji su dobro edukovani to i ne pada toliko teško jer znaš na koji način da se nosiš sa dijabetesom, ali u nekom samom početku to čovjek ne zna, to je njemu strašno, trauma, stres… Važno je da ima nekog ko će mu objasniti da danas 400 miliona ljudi boluje od toga, da je to bolest sadašnjice, ali i stanje koje se može kontrolisati. Ima mnogo težih bolesti. Na taj način čovjek treba da razmišlja, da nastoji da promijeni stil života i ishranu“, kaže Bijedić.
Inzulinske pumpe i senzori želja koja čeka na ostvarenje
Dijabetološka zaštita u Republici Srpskoj je na zadovoljavajućem nivou, u poređenju sa Federacijom BiH, pogotovo pojedinim kantonima, bolja, kaže. Ipak prostora za poboljšanje uvijek ima.
„Kad je riječ o poređenju dijabetološke zaštite u Republici Srpskoj i okruženju, mogu da kažem da su Slovenija i Hrvatska otišle najdalje po pitanju trakica i senzora, ali po pitanju inzulina i lijekova nisu bolji od nas. Preko Fonda zdravstvenog osiguranja RS imamo inzuline novije generacije i u tom smislu ne zaostajemo za tim zemljama. Srbija i Crna Gora su tu negdje. Generalno, situacija je zadovoljavajuća, ali težimo da bude još bolja. Želimo inzulinske pumpice, senzore za našu djecu da ne moraju da se bodu. To su naše želje, a želje se i ostavaruju“, ističe Bijedić.
Broj trakica koje se dobijaju preko Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske se razlikuje kod osoba koje imaju dijabetes tip 1 i dijabetes tip 2. Kad je riječ o prvoj grupi riječ je obično o djeci i mladima koji su na inzulinskoj terapiji, najčešće inteziviranoj. Oni imaju pravo na više trakica.
„Osobe sa dijabetesom tip 1 imaju na godišnjem novou 1.200 trakica, besplatno, i aparat, takođe, besplatno. Oni su na inzulinima. Djeca koja su na inzulinskim pumpama oni imaju više, još 600 trakica. Smatramo da to nije dovoljno za djecu i naša želja je da djeca i mladi dobiju senzore za bezbolno mjerenje šećera u krvi, to svugdje u svijetu postoji i sugurna sam da ćemo ih i mi u dogledno vrijeme dobiti. Naša djeca iz udruženja su pokrivena sa trakicama, što ne dobiju preko fonda dobiju preko udruženja. Kad je riječ o dijabetesu tip 2 oni koji su na oralnim antidijabeticima imaju 50 trakica na godišnjem nivou i dva puta da izmjere glikolizirani hemoglobin. Nažalost, pacijent bude određeni period na tabletama, opusti se, bolest uznapreduje i oni prelaze na inzulinsku terapiju, da li jednom, dva puta ili tri puta dnevno, od toga zavisi koliko trakica dobijaju. Oni dobijaju 50 trakica na mjesečnom nivou, a ako neko ima neregulisan šećer endokrinolog može propisati veću količinu trakica dok se šećer ne reguliše. Oko 60 posto ljudi koji imaju pravo na tih 50 trakica ne potroši ih i istekne im rok. Moramo svi biti edukovani i znati kad se mjeri šečer“, ističe naša sagovornica.
Dijabetološka zaštita u Hercegovini, podignuta je, kaže, na veći nivo, zahvaljujući usluzi barokomore u trebinjskoj bolnici. Pacijenti više ne moraju putovati u Foču, kao ranije, kada se termin čekao i po godinu dana.
„Nama u ovom području treba još endokrinologa, u Republici Srpkoj ih ima dovoljno, u našoj bolnici dva, nama bi trebao i pedijatar dijabetolog, to bi bilo idealno“, kaže Bijedić.
Udruženje dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica Trebinje trenutno broji oko 2.500 članova. Za 12 godina postojanja realizovali su brojne akcije koje se tiču podizanja svijesti o značaju prevencije i kontrole dijabetesa. U narednom periodu planiraju da u saradnji sa zdravstvenim ustanovama realizuju projekat mobilne dijabetološke ambulante u trebinjskim mjesnim zajednicama.