Mladi u Bosni i Hercegovini ponovo su postali najskuplja predizborna dekoracija, ali i najjeftinije političko obećanje. Dok retuširana lica sa billboarda obećavaju svijetlu budućnost, milioni maraka troše se na politički marketing i jednokratne pomoći.
Piše: Dragana Erjavec/Media.ba
Za to vrijeme, stvarni glas omladine ostaje hermetički zatvoren izvan medijskog prostora. Finansijski ucijenjeni i politički pritisnuti, lokalni mediji tokom kampanje radije biraju ulogu stranačkih PR platformi nego ulogu javnog servisa. Mladi su ostavljeni na brisanom prostoru – zarobljeni između lažnih nada i autobuskih karata u jednom pravcu.
Finansijski okovi: Kako lokalni mediji postaju stranački zvučnici
Ključni problem nevidljivosti omladinskih tema leži u samoj strukturi i načinu finansiranja lokalnih medija u Bosni i Hercegovini. Umjesto da funkcionišu kao stvarni javni servisi građana koji otvaraju prostor za marginalizovane grupe, općinski i gradski radio i TV emiteri u potpunosti zavise od milosti lokalnih moćnika koji kroje budžete.
Ovu sistemsku anomaliju precizno mapira profesor Mirza Mehmedović, komunikolog sa Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Upozorava da trenutni bosanskohercegovački model finansiranja lokalnih javnih medija direktno prkosi evropskim standardima.
„U praksi to znači da su lokalni javni mediji direktno ovisni o lokalnom budžetu, te su informativni sadržaji uglavnom usmjereni ka lokalnoj vlasti, odnosno partijama koje u tom trenutku čine većinu u lokalnoj vlasti. To uzrokuje najčešće zanemarivanje svakog oblika javnog interesa, pa samim tim i pružanje javnog prostora za diskusiju o pitanjima mladih, aktivizma ili uopšte o učešću mladih u procesima odlučivanja na lokalnom nivou”, objašnjava Mehmedović.
U predizbornom periodu, ta ovisnost eskalira u ono što Mehmedović naziva „jednim oblikom zarobljeništva medijskog prostora“. Umjesto da mediji budu platforma za raspravu o temama od vitalnog značaja, oni se transformišu u stranačke servise za opsluživanje kampanje. Izborni programi zbog toga bivaju svedeni na sterilno prenošenje međustranačkih prepucavanja, dok suštinska kritika političkih programa i propitivanje odnosa kandidata prema mladima – potpuno izostaju.
Ignorisanje publike: Kakav program mladi zapravo traže?
Uprkos tome što lokalne redakcije uporno ignorišu omladinsku populaciju, podaci pokazuju da problem nije u apatiji publike, već u ponuđenom sadržaju. Istraživanje „Mladi za bolje medije“, koje je proveo Mediacentar u saradnji s Nevladinom organizacijom „Ja bih u EU“ (JaBiHEU), ogolilo je poražavajuću činjenicu: čak 66 posto mladih u Bosni i Hercegovini izjavilo je da je potpuno nezadovoljno sadržajem online medija, te radijskih i televizijskih programa u zemlji.
Tradicionalni mediji nude kritično malo specijalizovanih sadržaja za mlade. Pravila Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) ne obavezuju sve stanice da emituju omladinski program, već ta obaveza formalno postoji samo za javne servise. Međutim, i na javnim emiterima taj se program svodi na kasne noćne termine ili školske emisije prevaziđenog formata.
S druge strane, nedavna anketa Udruženja „Zašto ne”, pokazuje da mladi najveći značaj pridaju ekonomiji, zapošljavanju i kvalitetu javnih usluga. Informišu se uglavnom putem interneta (65 posto) i društvenih mreža (28 posto). Dok ih lokalne radio i TV stanice ignorišu, mladi provode između dva i četiri sata dnevno na TikToku i Instagramu.
„Vrlo je važno da shvatimo da kada lokalni mediji odbiju otvoriti mikrofon mladima, oni ne prestaju konzumirati medije – oni samo trajno napuštaju tradicionalne informativne kanale, ostavljajući prostor lokalnih zajednica u informacionom mraku“, ističe profesor Mehmedović.
Hladni tuš realnosti: Kada javne politike zavise od omladinskih ‘mišića’
Ovaj informacioni mrak direktno zamagljuje i uvid u donošenje ključnih odluka, stvarajući ogroman raskorak između predizbornih kulisa i budžetske realnosti. Da se ozbiljan odnos prema omladinskoj populaciji ne može i ne smije mjeriti njihovom pukom vidljivošću na stranačkim tribinama, naglašava i Irma Rešidović, generalna sekretarka Vijeća mladih Federacije BiH. Ona ukazuje na duboki raskorak između onoga što političari izgovaraju pred kamerama i onoga što stvarni dokumenti pokazuju.
„Teme poput zapošljavanja, obrazovanja, odlaska mladih ili stambenog pitanja gotovo su redovno prisutne u kampanjama, ali se još uvijek nedovoljno često pretvaraju u konkretne mjere, jasne rokove i odgovarajuća budžetska izdvajanja. Naša analiza budžetskih izdvajanja za mlade u Federaciji BiH za period 2022-2024. pokazala je upravo taj raskorak. Više od polovine ispitanih mladih nije imalo priliku učestvovati u konsultacijama o planiranju sredstava za mlade, dok značajan dio njih nije ni znao da takva mogućnost postoji“, naglašava Rešidović.
Poražavajući podaci iz fokus grupa koje je provelo Vijeće mladih Federacije BiH pokazuju da više od 90 posto učesnika smatra kako mladi nemaju dovoljno prostora da direktno učestvuju u procesima donošenja odluka i vode dijalog sa institucijama. Ovaj podatak posebno dobija na težini jer se odnosi na mlade koji su već društveno aktivni, što ruši ustaljeni i komforni politički narativ o tome kako su mladi u Bosni i Hercegovini navodno „apatični i nezainteresovani“.
„Problem, dakle, nije u nedostatku interesa omladine, već u tome što im sistem, potpomognut pasivnim lokalnim medijima, ne nudi stvarne i dostupne mehanizme za uključivanje“, smatra Rešidović.
Kako taj sistemski nemar u Federaciji BiH izgleda, najbolje je opisati kroz praktičan primjer: zamislimo mladu osobu, studenta ili mladi bračni par iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, koji pokušavaju pokrenuti omladinski startup ili aplicirati za subvenciju pri kupovini stambenog prostora. Zakon o mladima Federacije BiH teoretski garantuje mehanizme podrške, ali u praksi sudbina tih politika često visi o koncu političke volje pojedinaca.
Irma Rešidović podsjeća da je početkom godine Transfer za mlade prvobitno bio potpuno izbrisan, odnosno nije bio planiran u prijedlogu Budžeta Federacije BiH. Da nije bilo hitne, koordinisane reakcije, pritiska i „mišića” omladinskog sektora koji je ušao u mukotrpan proces zagovaranja s institucijama, mladi bi ostali bez ijedne marke. Transfer je na kraju ne samo vraćen, nego i povećan na milion konvertibilnih maraka.
Ovaj primjer, iako uspješan, ogoljuje suštinu problema: podrška mladima u Bosni i Hercegovini još uvijek nije institucionalna konstanta, već incident koji ovisi o tome hoće li omladinske organizacije na vrijeme primijetiti budžetske rezove i podići glas. Mediji su u ovom procesu ponovo odigrali reaktivnu ulogu – izvještavali su o problemu tek kada je nastala kriza, umjesto da proaktivno i kontinuirano prate krojenje budžetskih stavki.
Konstruktivni obrt: Pozitivni primjeri iz domaćih praksi
Ipak, tamo gdje mediji zakažu u kontinuiranom praćenju, rad na terenu pokazuje da sistemska rješenja nisu nemoguća. Na sreću, u Bosni i Hercegovini postoje svijetle tačke koje dokazuju da se stvari mogu raditi drugačije ako postoji sistemski kontinuitet koji ne zavisi od ishoda izbora.
Nevio Bruck, voditelj Odjela za razvoj politika prema mladima u Institutu za razvoj mladih KULT, naglašava da, uprkos opštem sivom ambijentu, postoje lokalne zajednice koje su iskreno posvećene kreiranju dugoročnih programa umjesto kratkoročnih predizbornih mjera.
„Gledajući rad na terenu, imamo odlične primjere gdje se godinama radi za boljitak mladih i gdje se ne primijeti poremećaj kontinuiteta usljed promjene na načelničkim ili gradonačelničkim pozicijama. Integrisanje sistemskih rješenja u rad jedinica lokalne samouprave osigurava da dobra rješenja ostanu trajna, poput educiranja službenika za pitanja mladih ili rada komisija za pitanja mladih”, objašnjava Bruck.
Kao pozitivne primjere izdvaja opštine i gradove poput Hadžića, Vogošće, Banje Luke, Ilidže, Ilijaša i Kalesije te sarajevskih opština Centar i Novo Sarajevo. Bruck posebno apostrofira Grad Lukavac, koji ima vrhunski uređen sistem stipendiranja i Strategiju razvoja sporta, te sarajevsku Opštinu Centar, koja je kroz digitalizaciju i uvođenje modernih komunikacijskih kanala maksimalno olakšala mladima prijavu na javne pozive za aktivizam. Takođe, Vogošća je strateški unaprijedila položaj omladine usvajanjem zvanične Strategije prema mladima, dok Kalesija kontinuirano investira i finansira fizički prostor namijenjen isključivo omladinskim aktivnostima.
Po ovom pitanju najviše se izdvaja Grad Tuzla kao ogledni primjer kontinuiteta podrške. Već dugi niz godina sistemski rješava pitanja omladinske politike: osigurava stabilne prostorije za rad omladinskih krovnih tijela, posjeduje dugoročnu strategiju i fiksne budžetske linije koje ne variraju u zavisnosti od političkih ciklusa ili volje pojedinaca.
Evropski putokazi: Može li BiH primijeniti ‘obrnute debate’?
Dok se domaće pozitivne prakse još uvijek bore za širu medijsku vidljivost u potrazi za naprednijim rješenjima, regionalne i evropske prakse nude već gotove modele koji uspješno rješavaju problem medijske nevidljivosti mladih.
U Crnoj Gori, tamošnji javni servis (RTCG), u saradnji sa lokalnim omladinskim organizacijama, pokrenuo je multimedijalnu platformu i emisiju „U ritmu mladih“, koja se ne bavi protokolarnim aktivnostima političara, već u formi podcasta i kratkih video formi na društvenim mrežama direktno sučeljava mlade aktiviste i donosioce odluka. Ključ uspjeha ovog modela je što su mladi ti koji biraju teme, dok novinari funkcionišu isključivo kao tehnička i profesionalna podrška.
Ako se osvrnemo na prakse unutar Evropske unije, rješenja su još efikasnija. U zemljama poput Austrije ili Danske, lokalni mediji imaju zakonsku obavezu kreiranja omladinskih redakcija u okviru programa koji se finansiraju iz javnih fondova. Izvrstan primjer je danski model gdje lokalne radio stanice i portali obezbjeđuju posebne sate u programu koje u potpunosti uređuju, vode i produciraju sami mladi ljudi, birajući teme koje oni smatraju relevantnim – od ekologije do lokalnog zapošljavanja.
Takođe, u mnogim EU zajednicama, lokalni mediji u saradnji sa univerzitetima provode takozvane obrnute debate (reverse debates), gdje mladi ljudi sjede na pozicijama ispitivača, a politički kandidati imaju pravo samo da odgovaraju na njihova direktna pitanja, bez mogućnosti držanja dugih predizbornih monologa.
Resetovanje sistema: Kako pokrenuti promjenu na domaćem terenu?
Da bi se bh. lokalni mediji uopšte pomakli sa mrtve tačke i primijenili ove evropske modele, moraju radikalno promijeniti svoj operativni i finansijski kod. Profesor komunikologije Mirza Mehmedović nudi dva konkretna i izvodljiva pravca transformacije. Prvi pravac je diverzifikacija prihoda i bježanje iz budžetskog zagrljaja lokalnih vlasti.
„Lokalni mediji bi se trebali okrenuti drugim izvorima prihoda, finansirati se više iz međunarodnih fondova ili se čak preorijentisati u neki oblik neprofitnih organizacija, bez direktnih veza sa lokalnim vlastima. U takvim projektima finansiranja je onda moguće producirati specijalizirane, namjenske emisije za mladu populaciju“, predlaže Mehmedović.
Druga opcija, koja je ekonomski još održivija, jeste premještanje cjelokupne produkcije na online kanale komuniciranja. Digitalne platforme su, prema riječima Mehmedovića, istovremeno i brže i jeftinije za održavanje, a sa druge strane su prirodno stanište mlađih konzumenata i mnogo su bliže njihovim interesima nego tradicionalni mediji.
Finansijski i tehnološki zaokret, međutim, mora pratiti i promjena svijesti o samoj ulozi medija u edukaciji birača. Nevio Bruck iz Instituta KULT zaključuje da je u redu davati predizborna obećanja, ali da mediji moraju edukovati mlade ljude kako da ta obećanja prate i na osnovu njih ocjenjuju izabrane predstavnike i njihov rad. Potrebna je mnogo veća sinergija i pokretanje zajedničkih medijskih kampanja o omladinskim politikama, mehanizmima zakona o mladima, te realnim problemima poput online nasilja i mentalnog zdravlja.
Od predizbornog monologa do stalnog dijaloga
Bosna i Hercegovina više nema luksuz da mlade ljude tretira kao glasačku mašineriju i estetsku kulisu predizbornih kampanja. Vrijeme u kojem političari govore o mladima mora postati prošlost – neophodno je stvoriti javni prostor u kojem se razgovara sa mladima. Predizborna obećanja su legitiman dio političke utakmice, ali ona moraju imati jasnu metriku, fiksnu budžetsku stavku, rok i odgovornu instituciju.
Lokalni mediji, ukoliko žele povratiti izgubljeno povjerenje i opravdati status javnog dobra, dužni su preuzeti ulogu oštrog i nepristrasnog sudije koji će ta obećanja pratiti i nakon što se ugase predizborni reflektori. Tek kada lokalne redakcije prestanu prepisivati stranačka saopštenja i obezbijede trajan, institucionalan i finansijski nezavisan prostor za omladinske inicijative – ne samo kada se glasa, nego kada se lokalni budžeti kroje – mladi će dobiti stvaran razlog da spuste kofere.
Davanjem glasa omladini, lokalni mediji ne spašavaju samo jednu generaciju od odlaska; oni spašavaju samu suštinu lokalnih zajednica od potpunog nestajanja.