Iz daleke Kine, tačnije iz provincije Zhejiang, u maleno Trebinje dvadesetsedmogodišnju Sunčicu je prije tri godine dovela ljubav. Muževljeva porodica prethodno se doselila na jug Republike Srpske. Otvorili su jednu kinesku radnju u centru Trebinja i razradili posao, pa je budućnost Sunčice i njenog muža u ovom hercegovačkom gradiću postala izvijesna.
Sunčica je u stvari Ćian Ja Su, a možete je zvati kako želite. Oba su joj imena, kaže, podjednako draga. Završila je informatiku, ali u Kini nije radila taj posao. Ideja da sa mužem dođe u Trebinje, činila joj se odlična. Danas se ne kaje zbog te odluke.
“Kada sam tek došla u Trebinje, bilo mi je malo čudno. Međutim, ljudi su brzo pokazali toplinu prema nama i lijepo su nas ovdje prihvatili. Kina je velika država, a dolazak u malu sredinu, ipak, nije predstavljao problem za mene. U poređenju sa Kinom, naša primanja ovdje su možda čak i veća i možemo od toga lijepo da živimo. Veoma sam zadovoljna poslom, sviđa nam se i blizina Hrvatske i Crne Gore, pa u slobodno vrijeme dosta putujemo, jer tamo imamo mnogo kineskih prijatelja sa kojima se družimo”, priča Sunčica za “Direkt”.
U Trebinju, pak, nema mnogo prijatelja i to je ono što joj najviše nedostaje. Kada savlada jezik, vjeruje, imaće ih više i sve će biti mnogo lakše.
“Kada sam tek došla ovdje znala sam samo osnovne riječi koje su mi bile potrebne za sporazumijevanje u radnji. Međutim, kasnije sam počela da učim srpski sa jednom djevojkom koja priča kineski. Tako da se ti problemi sada koliko-toliko lakše rješavaju. Najveća želja mi je da naučim jezik, da nemam tu jezičku barijeru, da mogu da stvaram prijatelje i da se sa njima družim. Tada bih u potpunosti osejtila svu toplinu grada i ljudi. Ovako, zbog jezičke barijere i zbog toga što nemam mnogo prijatelja to ne mogu da ostvarim”, iskrena je ona.
Kod svih nedoumica i poteškoća u pomoć joj pristižu radnici u radnji ili knjigovođa. Posebno težak period za Sunčicu i njenog muža bile su restrikcije zbog korona virusa. Nisu radili, nisu imali prihoda, bili su sami, a i kretanje je bilo ograničeno. Kaže da je kineska zajednica u BiH tada vodila računa o svojim sunarodnicima.
“U martu smo morali da zatvorimo radnju. Doslovno smo se zaključali u kuću i nismo nigdje izlazili. Gledali smo filmove, serije, vježbali, kuvali, čitali, učili… Otišli bismo do prodavnice i to je bilo to. Radnja nije radila, nije bilo primanja, pa je to stvaralo poteškoće, ali već sada je puno bolje. Zajednica Kineza u BiH se pogotovo dobro pokazala sada u periodu korona visura. Svi smo uspjeli da dobijemo pakete iz Kine u kojima su bile maske i rukvice, lijekovi i ostala neophodna oprema. Bilo koji Kinez u BiH da naiđe na problem naša kineska zajednica učiniće sve da taj problem riješi”, kaže Sunčica.
Sunčica i njen muž ne namjeravaju da idu iz Trebinja. Lijepo im je i tu vide svoju budućnost. Slave svoje praznike, prave kinesku hranu, a navikavaju se polako i na hercegovačku. Odomaćili su se, pa zato i kaže da se u Trebinju osjeća baš kao rođena Trebinjka.
“Status koji imamo u Kini i ovdje nije isti, ali ja smatram da ovdje mogu da praktikujem sva ljudska prava kao što to mogu u Kini”, zaključuje naša sagovornica.
Podaci iz februara prošle godine govore da u BiH živi oko 500 Kineza, te da ih je najviše u Brčkom. Uglavnom se bave trgovinom, a u posljednje vrijeme sve više i turizmom.